Each year, we get a treat right before end of the year in form of 28C3. This year, I can recommend following lectures as a must-see:
For a last month or so I used Barnes & Noble Nook Color as Android tablet. This post will try to explain what is wrong with Android tablets and now to fix this.
For a start, original Android distribution on Nook doesn't make it really Android tablet (no market). But there is easy solution since this device is supported by CynanogenMod 7 for Nook Color to get proper Android distribution. So, let's get started with hints for easier life with your new tablet...
For a start, you won't see Nook in adb devices listing. This is easily fixed with proper device id in ~/.android/adb_usb.ini like this:
dpavlin@t61p:~/.android$ echo 0x2080 > ~/.android/adb_usb.ini && adb kill-server && adb devices * daemon not running. starting it now on port 5037 * * daemon started successfully * List of devices attached 2011120012345678 device
There are lot of application which will look quite broken on your Nook when running Android 2.3. Some of them require audio input, GPS or camera and they generally won't work. There is also problem with application which just don't know about wired 1024*600 screen size and produce strange small screen centered on big display.
However, this is just a list of few extremely useful apps which you should install on Nook with CM7:
To get most out of Android on tablet, you have to hop over to CM9/ICS Nightly Builds and install unstable builds on ICS on Nook Color. After initial install reboot into recovery, flash Google Applications from gapps-ics-4.0.3-sam-noinit.zip, turn off signature verification and install fix-bootanimation.zip and telephony-permission-fix.zip. Unfortunately browser application doesn't work for me well, and usually segfaults with:
F/libc ( 2878): Fatal signal 11 (SIGSEGV) at 0x0000001f (code=1) I/DEBUG ( 1072): *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** I/DEBUG ( 1072): Build fingerprint: 'bn/bn_encore/encore:2.3.4/IML74K/228551:user/release-keys' I/DEBUG ( 1072): pid: 2878, tid: 2895 >>> com.android.browser
ICS on Nook currently doesn't have hardware acceleration (but older Androids also doesn't have it) and it freezes from time to time (so you will get quite used to holding power button for 8 seconds or more to turn it off), but ICS is really so much better experience on tablet that I would really recommend it.
Finally a note about hardware performance: Nook Color has 512Mb of RAM and Ti OMAP 3621 @ 800 MHz which makes it probably a bit slow for ICS. As o consequence I wouldn't really recommend any Android laptops which are slower than this for ICS.
U školskog izdavaštvu leže veliki novci. Tako je kod nas, a tako je i u ostalim dijelovima svijeta. Zato ne čudi da je Apple odlučio posegnuti tamo gdje novaca ima. iBooks 2 za iPad omogućava čitanje knjiga koje možete na jednostavan način napraviti s iBooks Author aplikacijom koja želi raditi samo na OS X Lionu. Knjige možete čitati samo na jednom uređaju jer je format zatvoren. Želite li knjigu dijeliti besplatno to možete učiniti, ali prodaja ide samo preko Apple dućana. Problem s prvim mačićima je i taj što su preveliki. 2 poglavlja knjige ‘Life on Earth’ teže nešto manje od 1GB. Apple je odredio limit od 2GB za jednu knjigu, ali pojedini partneri mogu ići do granice od 3GB. Na najmanji model iPada (16GB) moći će se smjestiti tek 6-7 knjiga. To nisu ni sve knjige za jednu školsku godinu.
Činilo mi se logičnim da će svojom remetljivom akcijom Apple najprije ciljati na studente, ali izgleda da on sa svojim partnerima najprije ide na srednje škole. Čak ni u SAD-u ne mogu svi si učenici priuštiti iPad. Valjda je toj odluci presudila činjenica da su knjige za srednju školu jednostavnije i slikovitije?! Jedna infografika pita se da li će Apple spasiti obrazovanje?! Spominje se i istraživanje koje je pokazalo da su učenici koji su imali iPad bolje napredovali u čitanju i pisanju od onih koji ga nisu imali. Ne treba raditi istraživanja da bi se pokazalo kako jedan takav uređaj može djelovati i na suprotan način, da mogućnosti zabave s njim odvuku učenike od učenja.
Na Jabučnjaku su predložili da Hrvatska sve udžbenike digitalizira, tj. pretvori u Appleov format. Kao da nitko do sada nije omogućio izradu elektroničkih knjiga?! Imamo otvoreni epub format, imamo aplikacije za izradu knjiga (Sigil) za taj format, kao i alate (epub-tools) i libove (python-epub-builder) s kojima je moguće vrlo brzo konvertirati knjige iz tekstualnog ili html formata u epub. Da sad ne spominjemo LaTeX. 
Nije baš da smo trebali čekati Apple i njegovu aplikaciju za digitalizaciju udžbenika. Mogli smo to napraviti i puno prije, a udžbenici su mogli biti dostupni u nekoliko različitih formata na način kako je to napravljeno na archive.org stranicama (npr. Hrvatska povijest Ferde Šišića).
Apple u ovom slučaju i nije toliko revolucionaran. Kažu ljudi da je Inkling po mnogo čemu napredniji. Nazivati jučerašnji dan najznačajnijim danom u povijesti izdavaštva zaista mogu samo najveći Apple fanovi.
Mogućnost jednostavnog izdavanja knjiga će stvoriti brdo smeća. Svi i njegov pas će pokušati napraviti knjigu i sanjati kako će svojim uratkom pokoriti svijet. Jasno je da će ta masa iznjedriti i kvalitetne naslove, ali do tada će proći dosta vremena. U prvom valu najvjerojatnije će se pojaviti knjige koje će konkurirati onome što već nudi TouchyBooks. Ali da ste kojim slučajem izdavač da li bi odabrali samo jednu platformu ili bi se radije odlučili za više njih? iPad je zahvatio veliki tržišni udio, ali on se svakim danom smanjuje. Tableti trebaju imati pristupačnije cijene, svaki učenik bi trebao imati svoj tablet i nositi ga u školu umjesto teških školskih knjiga. Apple sa svojim cijenama i zatvorenim rješenjima nije rješenje za osnovno obrazovanje.
Kernelreloaded uses Rihanna WordPress theme by Kineda, and I really love it.
One thing I still didn’t change from default is the was it displays posts. Currently no matter which page you are on title doesn’t change, and if you bookmark it you will get only blog name not the post name in the title :(
I checked the source of the theme and found the culprit in header.php and the default code is:
title ?php bloginfo('name'); ? /title
Because of some protections you can’t see full code on my blog, but check out examples at wordpress wp_title blog and how to change it.
We had another gathering called Nothing will happen in Moravice, and this time we wanted to be prepared for it. So we got 2 WRT and 2 TP-Link devices with good faith that we will have stable Internet there. However, our telecom provider decided to screw up our order to increase bandwidth from 4Mbit/s to 10Mbit/s for event and instead decided to downgrade our access to 512Kbit/s. So we opted to create following simple network architecture which involved multiple hops to alternative 4Mbit/s upstream and batman-adv mesh setup.
batman-adv is quite cool layer-2 mash network which operates in ad-hoc mode and allows adaptive routing over mash and multiple upstream providers (at DHCP request or renew time, so we made our DHCP lease time down to 5 minutes). Joining network is quite simple:
iwconfig wlan0 mode ad-hoc essid nsnd-batman ifconfig wlan0 mtu 1528 modprobe batman_adv batctl if add wlan0 ifconfig wlan0 up ifconfig bat0 up dhclient bat0This will bring any laptop with ad-hoc support (and not all of them have it), and relatively recent kernel (2.6.32 from Debian stable is a bit too old - batman-adv got included in 2.6.33 kernel) up and running on mash network.
My own experience with this experiment is very positive, mostly because we had around 5 clients in mash at any time, compared with overloaded WRTs which handled rest of 40 wifi enabled devices. But, I hope that during next event more people will upgrade to 2.6.33 or newer kernels, so we can have even better mash connectivity.
I have 2 year old smart phone (iPhone 3GS) and mine 2 year contract is almost over, so I’, looking at my options for upgrade for next two years.
I really like playing with gadgets but I’m also cost concious, so I’m looking at TCO (total cost of ownership) of my next device.
I’m not willing to pay over 200 kn (36$ or 27€) per month for my contract, so these are my options:
Samsung Galaxy S2:
T-Mobile with 150 kn contract – handset 2298 kn + 2 year TCO = 5898 kn
VIP with 200 kn contract – handset 1999 kn + 2 year TCO = 6799 kn
Apple Iphone 4S 16GB:
T-Mobile with 150 kn contract – handset 1998 kn + 2 year TCO = 5598 kn
VIP with 200 kn contract – handset 1699 kn + 2 year TCO = 6499 kn
Maybe our legislative should make it mandatory for everybody to show TCO prices because that is what we pay for.
As you might know by now, I'm very happy user of Kindle 3 (keyboard) and Kindle DX graphite. One of reasons why I choose those devices was community around Kindle Developer's Corner at mobileread forum. With new generation of Amazon's Kindle device on the way, let me stress that for me older Kindle 3 devices are more interesting since we still don't have the way to run home-brew software on newer Kindle 4.
One of the good things about next generation of Kindles is that older models get sold second-hand at reasonable price, and let me re-iterate: for around 100€ older Kindle 3 with keyboard are great devices. But what would you do with one when you get your hands on? Start a k3libre project to develop and document free libre command-line tools for Kindle development. It's very much work in progress, with useful example scripts which describe framebuffer format, but also a handy step-by-step instruction on how to liberate your Kindle by installing jailbreak and usbnetwork to get root ssh access over usb cable. Next step is launchpad which listens on /dev/input/input? and allows you to bind execution of programs on key-presses. We are doing all this to install to nice full-screen Kindle terminal. You can do most of this work in under an hour, so there is no excuse not to read man pages on your Kindle!
So now that you can run your own software on Kindle, with which would you like to start? I would suggest kindlepdfviewer - a PDF viewer made for e-ink framebuffer devices, using muPDF. It's implemented in lua, so adding new features are rather easy, and latest development include serialization of state into SQLite database and drawing characters on screen! OK, it's in early stage of developments, but already useful on real Kindle, and if you don't like something you can always just edit lua code a bit :-)
Django 1.3 brought a new template rendering shortcut, render(), which takes care of instantiating RequestContext and passing it to the template renderer.
A pattern in Django views I really like is just passing all the locals to the template. This avoids needless repetition in defining what gets passed to the template. It also keeps me from having views that are too complicated, since I want to minimise the pollution of template context with unneccessary/unrelated variables.
Most of my Django views now end like:
return render(request, template_name, locals())
Could this be further simplified? Turns out it can, since Python is a dynamic language with pretty good support for introspection. It’s possible for a function to get a reference of the caller’s stack frame which contains their locals. So, we can devise a magical function that would pull locals from the parent’s stack.
Here it is (gist):
import django.shortcuts
import inspect
def renderlocals(template):
locals = inspect.stack()[1][0].f_locals
request = locals.get('request')
return django.shortcuts.render(request, template, locals)
Using renderlocals(), the above usage pattern boils down to:
return renderlocals(template)
Since I’m always naming my request variable request, renderlocals() can make the assumption it’s called like that, so no need to pass it in manually. Although I could do the same with template name, I usually pass a string directly, so there’s no benefit there.
Would I actually use it throughout my code? I’m not sure about that. It’s a bit shorter, but it’s also magical (in the negative sense) and makes assumptions about the calling code, which might make it more of a problem than benefit in the long run.
But it was a fun thing to do :)
Evo nam još jednog okupljanja Pythonaša i onih koji bi to željeli postati. Python meet #3 će se održati u ponedjeljak, 21. 11. 2011., u KSET-u, Unska 3.
Predgrupa (poznata britanska komičarska grupa) kreće s nastupom u 16 sati, dok će sam meet započeti u 18 sati.
Više informacija o meetu pročitajte na KSET-ovim stranicama.
Vidimo se u ponjedjeljak!
Ove godine Zagrebački Velesajam pokušat će uskrisiti nekoć sjajan, a u zadnjih par godina umrtvljen, sajam Info. Pod nazivom Info Restart, projekt će se fokusirati na domaću pamet, a ne na kopiranje vijesti o svjetskim trendovima koje su bile aktualne pred 6 mjeseci. Velikim dijelom za restart je zaslužan Radoslav Dejanović (kojeg, vjerujem, domaćoj open source zajednici ne treba predstavljati :).
Mislim da sajam, kako je ove godine koncipiran, ima dosta potencijala. Zato i sam sudjelujem sa svojom tvrtkom Dobar Kod – tamo ćemo se predstaviti na svom štandu, održati i dva predavanja i popričati sa potencijalnim klijentima ali i zaposlenicima :)
Info traje od srijede do subote (dakle nešto kraće nego Interliber), upad je besplatan, bit će hrpa zanimljivih ljudi koji rade totalno kul stvari, mislim da stvar nikako ne biste smjeli propustiti.
Vidimo se na Infu!
After one year of managing a network
of 10
servers with Cfengine I'm currently building two clusters of 50
servers with Puppet (which I'm using for the first time), and have
various notes to share. With my experience I had a feeling Cfengine
just isn't right for this project, and didn't consider it
seriously. These servers are all running Debian GNU/Linux and
Puppet felt natural because of the
good Debian
integration, and the number of users whom also produced a lot of
resources. Chef was out of the picture soon because of
the scary
architecture; CouchDB, Solr
and RabbitMQ... coming from Cfengine this seemed like a bad
joke. You probably need to hire a Ruby developer when it
breaks. Puppet is somewhat better in this regard.
Puppet master needs Ruby, and has a built-in file server using
WEBrick. My first disappointment with Puppet was
WEBrick. Though
PuppetLabs claim you can scale it up to 20 servers, that
proved way off, the built-in server has problems serving as little as
5 agents/servers, and you get to see many dropped connections and
failed catalog transfers. I was forced to switch to Mongrel
and Nginx as frontend very early in the project, on both
clusters. This method works much better (even
though Apache+Passenger is the recommended method now from
PuppetLabs), and it's not a huge complication compared to WEBrick (and
Cfengine which doesn't make you jump through any hoops). Part of the
reason for this failure is my pull interval, which is 5 minutes with a
random sleep time of up to 3 minutes to avoid harmonics (which is
still a high occurrence with these intervals and WEBrick fails
miserably). In production a customer can not wait on 30/45 minute pull
intervals to get his IP address whitelisted for a service, or some
other mundane task, it must happen within 10 minutes... but I'll come
to these kind of unrealistic ideas a little later.
Unlike the Cfengine article I have no bootstrapping notes, and no
code/modules to share. By default the fresh started puppet agent will
look for a host called "puppet" and pull in what ever you defined to
bootstrap servers in your manifests. As for modules, I wrote
a ton of code and though I'd like to share it, my employer owns
it. But unlike Cfengine v3 there's a lot
of resources out there for
Puppet which can teach you everything you need to know, so I don't
feel obligated to even ask.
Interesting enough, published modules would not help you get your job
done. You will have to write your own, and your team members will have
to learn how to use your modules, which also means writing a lot of
documentation. Maybe my biggest disappointment is getting
disillusioned by most Puppet advocates and DevOps prophets. I found
articles and modules most of them write, and experiences they share
have nothing to do with the real world. It's like they host servers in
a magical land where everything is done in one way and all servers are
identical. Hosting big websites and their apps is a much, much
different affair.
Every customer does things differently, and I had to write custom
modules for each of them. Just between these two clusters a module
managing Apache is different, and you can abstract your code a lot but
you reach a point where you simply can't push it any more. Or if you
can, you create a mess that is unusable by your team members, and I'm
trying to make their jobs better not make them miserable. One customer
uses an Isilon NAS, the other has a content distribution
network, one uses Nginx as a frontend, other has chrooted web servers,
one writes logs to a NFS, other to a Syslog cluster... Now imagine
this on a scale with 2,000 customers and 3 times the servers and most
of the published infrastructure design guidelines become
laughable. Instead you find your self implementing custom solutions,
and inventing your own rules, best that you can...
I'm ultimately here to tell you that the projects are in a better
state then they would be with the usual cluster management policy. My
best moment was an e-mail from a team member saying "I read the
code, I now understand it [Puppet]. This is fucking
awesome!". I knew at that moment I managed to build something
good (or good enough), despite the shortcomings I found, and with
nothing more than
using PuppetLabs
resources. Actually, that is not completely honest. Because I did buy
and read the
book Pro
Puppet which contains an excellent chapter on using Git
for collaboration on modules between sysadmins and developers, with
proper implementation of development, testing and production
(Puppet)environments.
Sometimes, you need to connect two networks in some way. My usual motivation is ability to access machines behind multiple NATs for easy system administration. So far, I used combination of OpenVPN and DynamicForward in ssh with clever use of ProxyCommand and nc with a sprinkle of proxy.pac for Firefox to make everything seemingly work. However, I never successfully managed to tunnel various JavaWebStart based remote consoles which want to connect directly from your machine to remote IP using sockets (for which you have to disable all proxy settings using jcontrol and selecting direct connection).
So this got me thinking. I could configure another OpenVPN for this, but it has many steps and I was lazy. Wouldn't it be great if there is some kind of P2P network like Skype or Hamachi for Linux? Something like this:
n2n: a Layer Two Peer-to-Peer VPN is exactly what I was looking for. It allows you to construct IP network over nodes behind NAT. But is it really easier to configure for specific example of accessing private network on another LAN behind NAT? Let's find out.
Steps are simple:
all$ sudo apt-get install n2n
internet$ supernode -l 1234
local# edge -c community -d community -k secret \ -l super.example.com:1234 -a 10.1.2.1
remote# edge -c community -d community -k secret \ -l super.example.com:1234 -a 10.1.2.2 -rNote changed IP address and -r flag which will allow us to route over this node.
remote# sysctl -w net.ipv4.ip_forward=1 remote# iptables -t nat -A POSTROUTING -s 10.1.2.1 -o tun0 -j MASQUERADEThis will turn forwarding and NAT for our packets coming from community tap interface and going out through tun0 to LAN. We also need to setup route on local side for remote LAN network:
local# ip route add 172.18.0.0/16 via 10.1.2.2
Three years ago, a dear friend called me around 1AM on a random, unassuming Friday and asked what I was going to work on next. I had received great offers from the usual suspects, I told him. Then I off-handedly mentioned how no one from Apple had gotten in touch.
He thought about it for a moment. “Have you e-mailed Steve?”
At 1:46AM, I e-mailed Steve.
I turned 23 a couple of months ago, and I want to work on things that I can be passionate about. Apple is the only company in this industry still making products that people find inspiring. That they give a shit about.
I could do great things at Apple.
Early the next morning I received a phone call; a couple of weeks later, an offer. I took it without thinking twice, and it was one of the best decisions of my life.
Steve brought a sense of childlike wonder to a crowd of millions. What the world lost with his passing cannot be replaced. But his genius, his vision, and the single greatest thing he’s ever built all live on.
Here’s to the crazy one.
Here are Firefox extensions I use, if you have some good ones that I misses please feel free to suggest.
Must-have Firefox extensions:
Scrollbar Anywhere
Download Statusbar
Omnibar (Integrates location bar and search bar into one)
TinEye Reverse Image Search
Tab Mix Plus
Flashblock
Nightly Tester Tools (enable uncompatible plugins)
AdBlock Plus
Adblock Plus: Element Hiding Helper
Social bookmarking extensions:
VisualizeUs Image sharing service
Diigo Toolbar (online bookmarks)
del.icio.us online bookmarks
Shareaholic | share with Google, Facebook and more
Digg Firefox Extension
StumbleUpon Extension
Missing e – additional Tumblr features
Tumblr Post
Anonymity and security Firefox extensions:
No Script
Cookie Button
BetterPrivacy
Advanced surfers addons:
GreaseMonkey
Extended Statusbar
ScreenGrab
Better Gmail 2
Dugg mirror
URL suffix
FlashGot
ScrapBook
SwitchProxy
DownThemAll!
Interesting addons:
Fasterfox
Image Toolbar
Clipmarks
BugMeNot
Addons for blog writers:
ScribeFire (previously Performancing for Firefox)
Deepest Sender
Mobilni operateri zarađuju korištenjem usluge govorne pošte koju namjerno ili “slučajno” uključuju svojim korisnicima.
Evo kako isključiti uslugu govorne pošte kod Hrvatskih mobilnih operatera:
* T-Mobile: #70# + tipka za poziv
* VIP: ##002# + tipka za poziv
* Tele2: *134*0# i tipka za poziv
* Tomato: ##002# i tipka za poziv
Pomognite svojim pritateljima i rodbini da uštede novac i svima im isključite uslugu govorne pošte.
Netko za Diasporu odrađuje jako dobar posao oko promoviranja. Svi mediji (pa i naši) su se raspisali o novoj društvenoj mreži i njezinim mogućnostima. Malo je onih koji su svoj tekst temeljili na direktnom kontaktu, sve se manje ili više svodi na prepričavanja jer su se spotaknuli na prvoj stepenici: pozivnici.
To prvo spoticanje je uzrokovano važnim detaljem kojeg su mnogi previdjeli: Diasporina glavna karakteristika je decentralizacija. Nema centralnih poslužitelja ili mjesta gdje se nalaze podaci i aplikacija. Bilo tko, uz odgovarajuća znanja i mogućnosti, može podići svoj pod i pokrenuti svoju malu Diasporu. Ako znanja i mogućnosti nema onda se može odabrati jedan s liste dostupnih podova za kojeg vam nije potrebna pozivnica.
Diaspora je objavljena pod open source licencom i njezin kod je javno dostupan. Nisam baš neki stručnjak za Ruby, malo sam bacio oko na kod (poruke uz commit su vrlo indikativne), malo na model baze, i čini mi se da kvaliteta koda i aplikacije ne odgovara silnoj graji koja se podigla oko Diaspore. Ali ni neki drugi servisi nisu briljirali u svoj počecima, ipak su uspjeli, pa vidimo da kvaliteta koda nije baš nužna za uspjeh.
Ima li uopće potrebe za takvim servisom? Diaspora je meni neki dan pala na pamet kao rješenje kad sam čuo da u osnovnoj školi nastavnici, za potrebe nastave, s učenicima komuniciraju preko Facebooka. To baš i nije primjereno, prvo iz razloga što većina učenika uopće ne bi smjela koristiti Facebook zbog dobnog ograničenja, a drugo što većina djece koristi taj servis bez da su naučili nešto o njemu. Diaspora s pojačanom zaštitom privatnosti bila bi puno bolje rješenje. Uz škole taj servis bi mogle koristiti i udruge te klubovi koji rade s djecom i tako zadržati sve u lokalnim okvirima uz kontrolirani pristup članova.
Diaspora nije jedini projekt te vrste. Appleseed postoji puno duže, ali nije se baš čulo za njega. Bilo bi zanimljivo čuti Diaspora tim kako namjerava izbjeći sudbinu Appleseeda?! Ali to nije sve, aplikacija za društvene mreže ima više nego što mislite, ali za sada nijedna nije napravila za društvene mreže ono što je WordPress napravio za blogove.
Last few weeks, I was configuring huge ZFS pool of 50 disks over three machines. Aside from benchmarking, I wanted to setup monitoring of this disk pool. smartctl comes as natural candidate for getting smart data, but where should I keep it? I recently learned of git log -p output format which shows nicely changes in your source files, so natural question was can I use git to track smart disk statistics?
As it turns out, getting overview of disk layout is really easy under Linux if you know where to look. /proc/partitions first comes to mind, but it lacks one really important peace of information: disk serial number. It's only peace of information which won't change between reboots when you have to spin up 30+ disks, so you really want to use it as identification for disks, instead of device name for example (which I tried on first try and learned that disks move around).
Good naming of dump files is as important as always. In the end, I opted to use smart.id where id part is from /dev/disk/by-id/scsi-something. Paths in /dev/disk/by-id/ are essential useful when creating storage pools because they also don't change between reboots.
Now that we know where to look for disk identification and serial number, we are ready to start collecting smart data. However, this data is much more useful if coupled with info from controllers, so final version of smart-dump.sh script also supports dumping of controller status for LSI Logic / Symbios Logic and 3ware controllers. Have in mind that collecting smart info from disks does interrupt data transfers, so if you have huge pool you might want to spread those requests (or even issue them in parallel if you want one huge interruption as opposed to several smaller ones).
So was all this worth an effort? In fact, it was! In our sample of 50 3T disks, one disk reported errors after just 192 hours of lifetime. It would probably report it earlier, but this was second time that I run smartctl -t long on it. On the other side, it passed long check on first test which was 8 hours of LifeTime. Even if you read Failure Trends in a Large Disk Drive Population paper from Google, and concluded that smart is lying to you and you could ignore it, please monitor your drives!
I received a copy
of REAMDE
by Neal Stepehenson, his latest book, two weeks before publication
date and slowly worked my way through it. Having finished it I can say
I really liked it. A lot of reviewers are disappointed that it wasn't
nearly as complex as his earlier work, like Cryptonomicon
and Anathem. But it was still a 1200 pages volume of
Stephenson awesomeness. This is a thriller set in modern day, not an
SF book.
Reason I enjoyed it a lot are the characters, a lot of them were
(black or whitehat) hackers, sysadmins, programmers and
gamers. Perhaps I felt closer to them than some readers did, who might
have expected an epic historical novel or SF from
Stephenson.
Book opens up with Richard, a CEO of Corporation 9592 that
produces a massive online role-playing game called T'Rain. Somewhat
like WoW but with a twist, the idea behind the world and how it was
built is one of the best chapters in the book. Some hackers found a
way to exploit a vulnerability shared by T'Rain players and wrote
malware that encrypts their data with PGP and holds them for
ransom. Payment is done in gold in the T'Rain world. At some point
they ransom data of some carders, and their handlers who are
very bad people and all hell breaks loose. Mobsters and terrorist
cells get involved and story jumps to multiple continents. Neal
Stephenson once said he likes making a good yarn, and he delivered on
it again.
Nakon uspješnog prvog Python okupljanja uslijedila je ljetna pauza. Nakon što smo se svi lijepo odmorili, pravo je vrijeme za još jedno Python druženje.
Datum je 29.9, mjesto je pivnica Zlatni Medo (križanje Vukovarske i Savske), vrijeme je 17 sati. Najavu možete pročitati na Python Hrvatska grupi, a ako planirate doći, molimo da javite na listu. Naravno, dobrodošli ste i ako u tek u četvrtak u 17:01 odlučite da biste svratili. The more the merrier :)
Vidimo se u četvrtak!
Sane-default boilerplate to avoid repeating yourself each time you start on a new Django project.
Django comes with a lot of batteries included, but it takes some time to set them up. And usually, the initial few steps are always the same. We can refactor these into a boilerplate empty Django project, and use it as a base for new projects, instead of starting from scratch each time.
That’s what I did with DJ Skeletor. It’s an empty, relocatable (ie. uses no hardcoded paths) Django project, set up to my liking and with a few Django apps that I use in virtually all projects (impatient? jump directly to the examples).
Default Django settings organisation is rather simplistic – it’s just one file. But as soon as you deploy the project to somewhere else than the computer you’re writing it on, you’re going to have at least two sets of settings: development and production.
There are several ways to handle this in Django. I prefer the following:
settings/ directory.settings.base module.settings/dev.py, and production-specific settings are in settings/prod.py; a symbolic link settings/local.py points to the one that should be used in a specific environment.settings module imports settings.base and settings.localThis allows me to have all of the settings code (even per-environment settings) in the git repository. By using the symlink (instead of host name or IP address as some do), I can activate the variant I need without regards to the rest of the environment. This allows me to eg. have several variants of the same project running on the same machine.
A test SQLite database is set up for the development environment. The database file is configured to be test.db in the project root by default.
South is an awesome Django app for handling database schema migrations (ie. table/field changes when you modify your models). If you’re using a database with Django, you want to use South as well.
Django Debug Toolbar is very handy for inspecting what happens when you request a page from Django. It lists things such as SQL queries executed (including how long did they take and why they were executed), signals, logging, exception, request params, etc. I use it all the time for finding and fixing suboptimal database queries.
The app usually defines a white-list of client IPs for which to be shown. As I’m not on a static IP, I find it more useful to have the toolbar show all the time when in development environment, and never when in production.
Sentry helps with exception logging and viewing for your Django project. It can handle multiple Django installs where the logs can be managed from a single place, or it can be used on a per-project basis. The latter is how it’s preconfigured in DJ Skeletor.
Besides logging the exceptions, Sentry can also catch normal logs you create with Python’s logging system. This is also preconfigured in DJ Skeletor.
Enough talk, let’s see some action. First, we’ll create a virtual environment (you do use virtualenv, right? if not, you should) and install prerequisite packages:
virtualenv --no-site-packages myenv
cd myenv
source bin/activate
pip install django django-debug-toolbar south django-sentry
Next, we’ll clone the boilerplate project:
git clone https://github.com/senko/dj-skeletor.git myproject
cd myproject
Let’s activate the development environment and prepare the database:
cd settings
ln -s dev.py local.py
cd ..
python manage.py syncdb
python manage.py migrate sentry
All done, let’s run it!
python manage.py runserver
See? Piece of cake. With boring initial set-up out of our way, we can focus on building an awesome web site or app.
DJ Skeletor is open source and is available on GitHub. Feel free to use it or base your own boilerplate on it – if you do, please share your thoughts in the comments.
If you’re a programmer and couldn’t design if your life depended on it, it’s useful to have the user interface boilerplate handy as well.
If you need a clean, well designed (but definitely not unique or artistic) user interface for your HTML app, I heartily recommend Bootstrap, created and open sourced by the fine folks at Twitter.
If you do need to make a proper, unique design, again no need to start from zero: use HTML5 boilerplate which takes care of a myriad little gotchas for you; and there’s a mobile option as well.
… you never verify that it’ll boot correctly.
The Linode box hosting my VPS had a scheduled maintenance downtime for a couple of minutes yesterday, so they shutdown my VPS and rebooted it afterwards. This was a first downtime since I set it up around 7 months ago. I saw in the VPS management console that the server was correctly rebooted, so I went to sleep, not a care in the world.
BUT
Oops
Let’s practice root cause analysis with five why’s, shall we?
/tmp at some point.Let this post remind me to not cut these corners again. And you, dear reader, check whether you’ve cut them as well.
I have been using ZFS on Linux for some time to provide backup appliance using zfs-fuse. Since then, we got native ZFS implementation on Linux, so I decided to move by backup pool from zfs-fuse to in-kernel ZFS.
Additional reason to move pool over to new machine was to change pool's RAID level. In current ZFS implementation(s) you can't change mirror to RAIDZ1 without re-creating pool and then transfering data over using zfs send and zfs receive. However, when you are creating snapshots for years, and expiring them using script you will have hundreds of snapshots which you need to transfer.
This is where zfs-pool-replicate.pl script comes handy. It uses Net::OpenSSH to connect to two machines (source and destination), list all snapshots on source and transfer them to destination. If you have filesystem without snapshots it will create one @send snapshot which will be transferred. It will also optionally use compression for transfer of snapshot over the network. I am using LZO which is fast compression which nicely transfers 150Mb/s or more over normal 1Gbit/s network without much CPU overheard (and we all have multi-core machines anyway, right?). Current implementation allows you to re-run replication script to transfer only new snapshots creating handy disaster recovery solution.
Current implementation is designed to run from third (management) machine, so I can envision central storage administration tool which will also allow you to transfer LVM snapshots into ZFS snapshots. For now, I'm using shell script for that, but rewriting it in perl would improve error recovery and reporting.
Kao dugogodišnjem ExtJS korisniku meni bi SenchaTouch trebala biti prvi i logični izbora za razvoj mobilnih web aplikacija. Sigurno je to jedno od najdorađenijih i najstabilnijih rješenja. Neki kažu da je malo spora na slabijim uređajima. Ono što je meni malo zasmetalo je što ima podršku samo za WebKit preglednike. Istina, time se pokriva najveći dio tržišta, ali ako se može više…
Jo mi se dopao zbog težnje da se pokriju svi važniji preglednici (cilja se HTML5), dokumentacija je odlično složena, radi odlično u PhoneGapu. Sve je izgledao idealno do probe na mobilnim uređajima. Ili zapinje ili prebrzo okida CSS animacije. Korisnički doživljaj je jedva podnošljivo. Možda će biti bolje?!
Poučen loše sklepanom jQuery UI bibliotekom nisam previše očekivao od jQuery mobile okruženja. Činilo mi se da su uhvatili preveliki zalogaj, pogledajte samo popis podržanih platformi. ExtJS me naučio da se sučelje programiranja u JavaScriptu, a ovdje se definira html5 markup tako da mi je to malo neobično. Ono što je dosta lošije je podrška za standardne događaje koji se zbivaju na ekranu koji se dira prstima. Bez obzira na to jQuery mobile bi mogao biti najkorišteniji u ovoj vrsti.
jQTouch se pojavio među prvima, ali kako je glavni developer zaposlen u Senchi njegov razlog stagnira i nema previše razloga za njegovo korištenje.
The M Project se bazira na jQuery mobile toolkitu, a za njega bi se mogli odlučiti oni koji su bez kompromisa samo za MVC.
Wink toolkit me pozitivno iznenadio. Najvjerojatnije zbog toga jer nisam ništa očekivao od njega. Isprobao sam ga na raznim uređajima (čak i na jednom 1.5 Androdiu) i radi na svima. Nisu na svima podržane sve mogućnosti, ali na impresivnoj listi demonstracija sigurno možete naći nešto što nigdje drugdje niste vidjeli. Ako ništa drugo Wink djeluje najzabavnije.
DHTMLX Touch ne izgleda loše, ali demo aplikacije pokazuju da je detektiranje rada s prstima preosjetljivo i da tu treba malo poraditi. Iz primjera koda prije bih rekao da je ovaj toolkit primjereniji za jednostavnije web aplikacije.
Dojo Mobile sam zaobilazio jer se ni s klasičnim Dojom nisam našao. Dojo Mobile demonstracije ne izgledaju loše, zanemarimo poneke nespretne ikone, ali čini mi se da je cijelo okruženje malo preteško.
Veliki je izbor pa bi je bolje previše ne razmišljati već uzeti bilo što i krenuti s razvojem. Još jedno JavaScript rješenje zaslužuje da ga se spomene mada nema legalnog načina da s njime radite web aplikacije. webOS je u inačici broj 3 predstavio Enyo. Iako je predviđen za razvoj webOS aplikacija mogao bi se bez problema iskoristiti i u ulozi već spomenutih rješenja. Samo bi trebalo izbaciti dijelove koji su vezani uz webOS platformu. Ideja da se to napravi je već spominjana, ali sve ovisi o tome što će HP napraviti s webOS-om. Trenutna licenca to ne dopušta.
Every programming language has at least one standard or preferred code style – most have several, and they’re an endless inspiration for bikeshedding.
I’m about to do just that.
Instead of talking about a specific language or community, I’ll look at some general guidelines that are applicable to every programming language. Of course, there are exceptions, but there has to be a good reason to make the exception.
These are just things I picked along the way and found that they’re useful in general. I’ll try to explain why I think each of the guidelines is important, but YMMV – code style is largely a subjective issue, and I’m not here to preach my way is in any way superior for you. It just works best for me.
Spaces and tabs make an ugly mix. In some languages (like Python), mixing them can easily lead to hard-to-find errors. In others, the effect is purely visual, but still ugly.
People have various tab length settings in their editors. Yes, I agree we should all standardize on tab width of 4 (or 8, or 2, or ..), but at this point I don’t think we’ll ever do that. So if you share (as in show or view) code with anyone not following the same style, it’s going to be a mess.
Spaces or tabs? When you’re mainly using tabs, there are still places where a space or two are going to be needed. You’re effectively going to mix them. So don’t, use only spaces.
Okay, that was easy. I also intentionally ignored the fact that some tools require mixing them – make, for example.
If you’re only working in and for Windows environment, and you’re not going to need to share code with developers on other operating systems, you can get by by using Windows-style line ending (CR-LF). In fact, it’s probably going to be easier than the alternative.
Otherwise, use Unix line ending (LF) everywhere. It’s the default on both Linux and OS X, and if your (web app) code is going to be served by some cloud server, it’s probably going to be Linux or some other variant of Unix as well.
Whatever you do, don’t ever mix the two. If you have a hybrid team, some people on Windows and some on OSX or Linux, standardize now.
Trailing whitespace on each line can be trouble, because otherwise identical lines can actually be different. This can wreak havoc with your version control, since it’s easy to change them, without changing the actual content of the line, and the version control will hapilly treat them as code changes.
Fortunately, most editors have the option of automatically trimming the white space when saving a file. No reason not to use it.
This is a tough one. I try to have the content fit in 80 columns. It’s easier to read, as it avoids wrapping (easily mistaken for multiple lines) and horizontal scrolling (downright cumbersome).
This is easier for some languages than for others. I’ve pretty much given up on doing it in HTML. It’s just too verbose for 80 columns to be enough.
So, I try to follow the 80-column rule unless working around it would make the code uglier than if I just let it go beyond col 80. In those cases, I prefer wrapping instead of horizontal scroll.
A file should end with a single newline. That means, no empty lines after the content, but also not having the last line of the code dangling without an ending newline.
This makes it easier on the editors, nicer when using cat or patch, and makes git not complain. Good enough for me.
With everyone supporting it these days (and it being a default on a lot of systems), there’s just no reason not to use UTF-8 encoding. I try to stick to the ASCII part whenever possible, but when I do need it, UTF-8 is the only sane choice.
I’m pretty opinionated with regards to these things, as I’m sure you are as well, dear reader. So please do share your preferred settings for the above in the comments (we’ll agree to disagree, thus avoiding any potential flamewars).
Also, if you have an interesting example where some of these MUST be broken (eg. in Makefile), please do share.
Projekt Otvorena mreža Osijeka podržava udruga Osijek Wireless, no projekt ne pripada isključivo udruzi niti ga udruga želi zadržati samo za sebe. Ovo je projekt svih građana i tko god želi može se uključiti u njega. Ishod i uspjeh ovog projekta ovisi o cijeloj zajednici.
Jedan je od najvažnijih ciljeva napraviti platformu koja će biti otvorena za razne druge aktivnosti – od pristupa internetu za turiste i građane i omogućavanja besplatnih telefonskih razgovora unutar mreže do postavljanja senzoričkih platformi za mjerenje bilo koje vrste podataka (temperatura, buka, padaline, i dr.), postavljanje web kamera i sl.
Jednako važan cilj ovog projekta jest i edukacija mladih kroz besplatne radionice, a u području novih tehnologija poput rada računalnih žičanih i bežičnih mreža, Linux operativnog sustava, mikroelektronike, programiranja i dr. kroz besplatne edukacije, koje će započeti u rujnu ove godine. Svi koji žele moći će se upoznati s osnovama rada bežičnih mreža i Linux OS-a te kako projekt Otvorena mreža Osijeka radi s tehničke strane.
Ovaj projekt pomaže u premošćivanju digitalnog jaza koji je obično najizraženiji u ruralnim krajevima i područjima pogođenima finacijskom krizom.
Projekt Otvorena mreža međunarodni je projekt u kojem sudjelujemo zajedno s Austrijom i Slovenijom. Osijek je trenutno prvi grad u Hrvatskoj uključen u ovaj projekt, no uskoro će se uključiti mnogi drugi gradovi i općine. Mnogi gradovi imaju nekoliko internet pristupnih točaka, neki čak i cijele mreže, ali nitko tu mrežu nije iskoristio kao platformu za ostale projekte.
Početnu fazu projekta čini postavljanje 100 pristupnih točaka povezanih u cjelovitu mesh mrežu, no to nije cilj projekta, već sredstvo pomoću kojega bi se pravi ciljevi projekta mogli ostvariti.
Da ne bude nesporazuma, s tehničke strane dobro znamo kako će projekt biti napravljen, no tehnički je dio samo jedan mali dio cjelokupnog projekta.
Projekt je otvoren za suradnju s učenicima, studentima, građanima, Gradom, Županijom, CARNetom, Sveučilištem J. J. Strossmayera i njegovim sastavnicama (ne isključivo samo tehničkim fakultetima), ISP tvrtkama, informatičkim i drugim tvrtkama, te svima ostalim organizacijama i ustanovama.
Kako sve ne bi ostalo na razini priče, u sljedećih ćete nekoliko dana moći provjeriti kako je projekt Otvorena mreža osmišljen osobno isprobavajući rad i učinkovitost postavljenih pristupnih točaka.
Jedna je pristupna točka već postavljena i nalazi se u probnom radu oko dva mjeseca. Tijekom tog vremena točka se pokazala 100% stabilnom i pouzdanom, čak i pri spajanju većeg broja korisnika . Točka je privremeno bila postavljena na Srednjoškolskom igralištu tijekom održavanja Pannonian Challeng-a.
U projekt Otvorena mreža Osijeka nije uključena niti jedna politička stranka, županija, grad (bilo u Hrvatskoj bilo izvan nje), niti je projekt financijski podržan s bilo čije strane. Radi se prvenstveno o projektu građana volontera te će takav primarno i ostati, uz otvorena vrata svima koji se žele priključiti projektu ili ga na bilo koji način poduprijeti.
Projekt je organiziran prema meritokratskom načelu gdje osoba koja ima najviše praktičnog znanja iz bilo kojeg područja vodi i snosi odgovornost za taj segment projekta.
Kako nije ograničen isključivo na područje grada Osijeka, u projekt se može uključiti bilo koja privatna ili pravna osoba iz bilo kojeg grada.
Pri izradi projekta i financijskog plana svih troškova izračunali smo kako je za postavljanje 100 pristupnih točaka potrebno izdvojiti oko 250,000,00 kuna. To uključuje cijenu za svu opremu, internet linkove te minimalne financijske naknade za dvije osobe koje bi radile na održavanju mreže.
Također smo izračunali da projekt može biti u potpunosti financijski samoodrživ. Čak i ako bude podržan od strane svakog 10-og građanina Osijeka koji bi donacijom u iznosu od samo 10,00 kuna mjesečno za prve dvije godine i 5,00 kuna mjesečno za naredne godine sudjelovao u projektu, financijska održivost projekta je osigurana.
Volonteri projekta ne očekuju nikakvu financijsku dobit sa svoje strane, no za nabavku opreme, internet linkova i održavanje mreže potrebno je odvojiti određena sredstva, a ista se namjeravaju prikupljati kroz razne oblike donacija i sponzorstva, prijavom na natječaje za udruge, ali i kroz izravne donacije onih koji podržavaju ovaj projekt.
Pratite razvoj projekta Otvorena mreža na Facebook stranici projekta.
I have an older Linksys WRT54GL v1.1 with Tomato firmware. Although I’m a hardcore Linux geek I never used OpenWRT, yeah, I know – shame on me ;)
OpenWRT wiki has installation instructions that explain how users should first install 2.4 linux kernel based image, set some nvram options, and then install or update to latest 2.6 based firmware image, but WIKI has no links how to do an update.
Tomato firmware can be accessed via telnet, if you enable telnet service by pressing button for 4 seconds or longer.
So I set nvram options (nvram set boot_wait=on && nvram set boot_time=10 && nvram commit && reboot)
After dowloading latest OpenWRT backfire firmware (brcm-2.4) flashing was straightforward through Tomato Web UI via Update Firmware tab.
Two things confused me. First is that nvram options aren’t explained on the wiki, what they do and why is that step necessary. Second is that there are no download links so for first time OpenWRT user this is quite confusing.
How do I know where 2.4 kernel based images are located and where are 2.6 kernel images located?!? I was not sure if I was flashing the wrong one and maybe bricking my device.
Now even after I used latest backfire 10.03.1-rc5 brcm-2.4 I have 2.4 based kernel image. Where from do I get 2.6 kernel openwrt firmware from? Or I just need to do an update?
First impressions of OpenWRT are awesome.
I also googled for DD-WRT vs OpenWRT comparison but on forums I just found comaparation of different project ideas (cathedral vs bazaar approach) and no feature or other technical comparison.
Netokracija piše kako je Toshl potrošio 15.000€ na razvoj aplikacije za WebOS i sada prestaje s njezinim razvojem. Kaže se da je jutro pametnije od večeri i malo me čudi kako su odmah odlučili prekinuti razvoj aplikacije bez da su pričekali neko vrijeme da vide kako će se situacija razvijati.
Samo dan-dva kasnije, nakon ludog sniženja, prodalo se 350.000 TouchPad uređaja. Mislite li da je to malo? Motorola Xoom je prodala 100.000 uređaja u prva dva mjeseca. Učinak te prodaje developeri su osjetili već prvi dan. Aplikacije, koje su dan prije imale 10-20 downloada, dan kasnije su skinute nekoliko stotina puta. U Toshlu su odlučili da će jednostavno zanemariti 350.000 potencijalnih korisnika? Druga je stvar ako aplikacija nije dovršena pa su procijenili da im se ne isplati utrošiti još 15.000€ ili više od toga.
Toshl ima aplikacije za iPhone, Android, Symbian, BlackBerry, Maemo i Windows phone. WebOS je tu sedma platforma, a tko zna možda spremaju i Bada inačicu?! Da li bi vi, da imate proizvod poput Toshla, potrošili tolike novce za razvoj aplikacija ili bi se koncentrirali na dvije najmasovnije platforme i ostalima ponudili html aplikaciju s kojom bi mogli raditi sve što i ostali korisnici u svojim pravim aplikacijama?
Još jedna vijest koju mediji prenose kao zanimljivost je ponuda za koju se navodno zainteresirali 1000 WebOS developera. Prvo pitanje koje su zlobnici postavili je da li uopće postoji 1000 WebOS developera na svijetu? Prije bih rekao da je riječ o 1000 ljudi koji bi se besplatno željeli dokopati Windows phone uređaja. Jer kad je besplatno ili vrlo jeftino onda svi uzimaju bez puno pitanja. 
Spominje se da WP7 ima 30.000 aplikacija u svojem dućanu što je 5 puta više od 6.500 koliko ima WebOS, tako da od tog privlačenja developera Microsoft zacijelo neće imati puno koristi, osim malo prostora u medijima. Zanimljivo je i to da nijedan od 20.000 članova (uf, izgleda da ipak ima više od 1000 WebOS developera) službenog foruma za Palm developere nije niti spomenuo niti komentirao ovu ponudu.
Luda prodaja bi se mogla nastaviti u Europi jer će se HP riješiti i zaliha Pre 3 uređaja.
webOS developeri su dobili mail koji je objavljen i na službenom blogu. Slijedeće poglavlje zapravo je održavanje postojećeg stanje. HP je najavio podršku i daljni razvoj kataloga webOS aplikacija. Taj katalog gubi smisao ako neće biti uređaja na koji će se aplikacije moći instalirati. Poruka ne donosi nikakve druge informacije tako da je ovo obraćanje developerima više reda radi.
Ono što bi moglo biti zanimljivo je da bi se TouchPad u slijedećih tjedan-dva mogao nabaviti vrlo povoljno. Kanadski Best Buy je već snizio cijenu najslabijeg modela na $99 i količina predviđena za online prodaju je rasprodana. Ako se i ostale web trgovine povedu za ovim primjerom isplatilo bi ga se naručiti. Sigurno je bolji i jači od jeftinih Android tableta, a ako ionako rasturate svoje uređaje, rootate i jailbreakate ovo bi bilo vrlo zahvalna igračka. Kasnije će to biti ekskluziva u vašem privatnom muzeju računala.
Walmart i HP na svojim stranicama imaju istaknutu cijenu od $99 i out of stock poruku. Izgleda da bi se HP u roku od par dana mogao riješiti cijele zalihe neželjenog uređaja. Istraživanje koje je objavio The New York Times pokazuje da je TouchPad bio drugi na listi najpoželjnijih. Tih 10.4% je daleko manje od iPadovih 94.5%, ali je još uvijek više od svih ostalih.
Prošlo je tek 16 mjeseci od kupnje Palma, a HP stavlja ključ u bravu. Napušta razvoj tableta i pametnih telefona. TouchPad je izazvao poprilično mlake reakcije, ali više zamjerki je bilo na sam hardware i izvedbu nego na obećavajući WebOS. Pretpostavljam da će svoju hardware diviziju prodati nekoj firmi s istoka, a oni će se uslugama i aplikacijama. Nešto slično kao što je napravio IBM.
Što će se dogoditi s WebOS-om? Izgleda da to ni sami još ne znaju. Najvjerojatnije bi ga prodali za neke novce jer kako opravdati onu kupnju iz prošle godine?
Developeri koji su odabrali tu platformu sada su u nezahvalnom i neizvjesnom položaju. I to je pouka i njima i drugima: nikada se ne vežite samo za jednu platformu.
P.S. Danas je potvrđeno i da je HP kupio Autonomy.
Dodatak: na jučer održanoj konferenciji Leo Apotheker je izjavio “Regarding the future of webOS, we are looking at all of our strategic options regarding the software. The software has been received very well, everyone likes it. We will be looking at all possible business models, from licensing to any other possibility, to look at how to extract value from webOS.”
When developing software that’s intended to run on a server, I like to edit the code directly on my laptop, but don’t want to run the development server locally.
Instead, I have a dev setup on a remote server, and copy the local changes as needed, using rsync to copy only the changed bits.
Running rsync is manual work, prone to errors and easy to forget. So I automated it by writing a shell script that runs it whenever I change the directory.
The script is pretty simple. It uses inotifywait (part of inotify tools on Linux) to detect changes in the current directory and runs a command when that happens. To avoid running multiple commands on a related sequence of events, the script waits a second to see if there are more events coming.
The script itself doesn’t assume which command needs to be run, so it’s useful beyond just triggering rsync. You can find the script on GitHub.
When working on a project, I start the watch script with something like:
onchange.sh rsync -avt --delete . server:/path/
Since I’m running rsync frequently, I want it to be as quick as possible (even though it’s happening in the background). Since the changes are very small, most of the time spent is in initiating SSH connection to the remote server.
To minimise this, I’m using SSH connection multiplexing. I just ssh into the server, even if I don’t need to do anything there. This keeps the connection open. Subsequent rsyncs over ssh just reuse it.
Unfortunately, as this uses inotify tools directly, it’s not very portable to non-Linux systems. It’s easy to write the equivalent tool in, say, python using watchdog.
That’s left as an excercise to the reader ;-)
Update: there’s also lsyncd, a full-blown tool for live syncing local with remote folders.
Dnevnik.hr je objavio prilog, a vijest su kasnije prenijeli Rep.hr i Netokracija i dodali pokoju mrvicu.
Prva sporna činjenica je odluka da će se koristiti Motorola Xoom tablet. Rep.hr navodi izjavu ravnatelja CARNeta da je proveden natječaj. Na popisu objava stvarno postoji poziv na nadmetanje s opisom Tablet računala za potrebe CARNet-a. Ono što jako čudi za ovakvu jednu nabavu da nema nikakve detaljne specifikacije uređaja koji se traži. Obično je ona navedena u dodatnim dokumentima uz objavu, ali uz ovu objavu nema ničega. Kratak opis predmeta nabave nije ništa duži od opisa nadmetanja. Tako da ne možemo dokučiti po kojem su se kriterijima odlučili za baš taj tablet?!
Ako će on služiti samo za spomenutu web aplikaciju i ako bi se u idućih par godina nabavljalo nekoliko tisuća takvih uređaja onda je bilo bolje da su se odlučili za jeftiniji, manji i lakši uređaj. Ovako izgleda kao da je glavni kriterij bio najveća cijena. Zaživi li spomenuti projekt onda bi u masovnoj nabavi trebalo nabaviti prikladniji uređaj, a budući da se radi o web aplikaciji to ne bi trebao biti nikakav problem.
Netokracija piše da na projektu rade 3 programera koji će do rujna imati spremnu PHP aplikaciju za testiranje. Sadašnja tablet računala imaju jako dobru podršku za HTML5 tehnologije tako da bi radije vidjeli rješenje koje bi omogućilo i offline rad (jer veza će puknuti baš onda kada je najviše trebaju) i kasnije sinkroniziranje podataka s glavnom bazom. Ako nema tih mogućnosti onda imamo drugu spornu činjenicu.
3 programera i 6 mjeseci možda izgleda dovoljno, ali siguran sam da nije. Nigdje nema spomena o tome da je tom programiranju prethodio rad X stručnjaka koji su X mjeseci analizirali i izradili projekt. Ako je početak projekta čin programiranja onda ni odlični programeri neće izvući projekt o kojem ne znaju dovoljno.
U komentarima na Dnevnik.hr i Rep.hr javio se i Vladimir Škopljanac koji kaže da je njegova tvrtka izradila besprijekoran internet školski dnevnik koji smo besplatno poklanjali školama. Klik na njegovo ime će vas odvesti na članak u Slobodnoj Dalmaciji gdje možete pročitati koji je njegov poslovni model (naplata roditeljima za pristup). Ima dosta tvrtki u Hrvatskoj koje s državnim i javnim institucijama posluju na taj način da poklanjaju programe (ili ih prodaju za male svote), kasnije šalju račune samo za održavanje.
Ministarstvo nije trebalo prihvatiti ni ponudu Vladimira i njegove tvrtke niti projekt CARNeta. Trebalo je organizirati javnu raspravu, tražiti stručna mišljenja, recenziju struke i tek nakon toga raspisati natječaj s jasno definiranom specifikacijom na kojeg bi se mogao javiti bilo koji pravni subjekt koji zadovoljava uvjete. Ovako sve miriše na još jedan #fail.
Here’s the situation: you need to hire a new developer. You’ve put up a job posting, you’ve got ton of CVs, and even after you discard the ones obviously not suited to the job, you still have a lot more potential candidates than you’d like to interview in person.
One way to trim this even further is to give them a task and see how well they execute it. Unfortunately, this only tests the programming abilities of the candidate. While important, these are not the only skills they need to have. Also, the assignment can easily be gamed – the candidate can ask (or even pay) someone to solve it for them.
Open source contributors usually start by making a small tweak or fix in the existing project code, not by developing all new codebase. Similarly, new hires usually first work on the existing code, before being put in charge of a new component of the system.
Can we apply the same principle to candidate assignments? I think we can.
We can make up a standalone project that uses the same languages or framework that the new hire will use – something that can be done in a day. We actually implement it, but leave it full of errors (syntax, logic, or valid but obviously poorly performant code).
Instead of writing corret code and inventing errors, it’s better to just write the whole thing in one go, never bothering to check and fix any syntax or logic errors (in fact, it’s best if you disable syntax highlighting and other code validation checks that your editor might have).
We put the project on a code hosting site and give the candidates no further instructions than “this needs fixing, documenting and unit tests – patches welcome.” We leave the code wide open, so candidates don’t think we’re abusing the test to have the “real” work done.
Then, we wait, see what they come up with.
This tests a lot:
Conveniently, it also serves as a quick intro for your coding practices for the candidate you do end up hiring.
While this does take a bit more involvement up front (lose a day to write the test), I believe this is far more accurate test across various skills needed for a good developer, than just a simple fizzbuzz.
Na nedavno otvorenoj Python Hrvatska grupi raspravljalo se i o korištenju Pythona u nastavi. Python je već odavno trebao zamijeniti BASIC u školama jer je jednostavan (kod je na razini pseudo koda), u malo linija koda se može napraviti puno, a zahvaljujući bezbrojnim bibliotekama s njime se može napraviti skoro sve što možete zamisliti da se može napraviti na računalu. Ono što je meni zapelo za oko je da se opet spomenuo problem isplativnosti uvođenja Pythona u škole. Isti problem se spomene i skoro svaki put kad se predlaže uvođenje aplikacija otvorenog koda u škole. Oni zagovaraju otvoreni kod često (pogrešno!) govore o cijeni kao velikoj prednosti.
Postoji li negdje studija koja dokazuje da bi zamjena vlasničkog softvera u nastavi bila neisplativa za škole? Kako to škole određuju da li posluju isplativo ili neisplativo? Zbog čega toliko otpor prema stjecanju novih znanja (kao česti razlog za status quo navodi se problem da bi nastavnici/profesori trebali naučiti nešto novo)? Hej, pa to je škola, ona i postoji zbog toga da se stječu nova znanja. To se ne odnosi samo na učenike, treba ići u korak s vremenom, količina ljudskog znanja se udvostručava svakih par godina, kako će uspješno učiti djecu ako ne nauče ništa novo?!
Djeca su znatiželjna, upijaju kao spužve, postavljaju pitanja i traže odgovore. Ne možete očekivati da vam sve vjeruju na riječ, nešto im morate pokazati i u praksi. Kad sam ja bio dijete rastavio sam svaku igračku koju sam imao kako bih vidio kako radi i zašto radi tako kako radi. S godinama sam rastavljao i popravljao (ne uvijek uspješno) sve što se dalo rastaviti i popraviti. Izmišljali smo i izrađivali vlastite igračke (od čepostrela do drvenih skija), prilagođavali vozilice (bicikle i Tomos motore) potrebama i trendovima. Moj APN 6 je imao aluminjske felge, modificiranu sjedalicu, ojačane amortizere, a nije mi bio problem rastaviti i sastaviti mašinu nekoliko puta dnevno. Zašto sam to radio? Zato što me to zanimalo, veselilo, učio sam i ono najvažnije: zato što sam to mogao napraviti!
S vlasničkim kodom to ne možete napraviti. I dok vama velikima to nije važno (nećete ići sami popravljati auto), djeci, koja uče, to je vrlo važno. Djeca trebaju učiti, trebaju imati mogućnost da vide kako nešto radi, da vide zašto je to tako, a ne nekako drugačije. Trebaju imati mogućnost da mijenjaju, da prilagođavaju, da rasture sve i da ponovno pokušaju sve složiti. Crne kutije u koje se ne može zaviriti nisu za djecu i nisu za škole. Kad govorim o rasturanju i promjeni programa onda ne mislim samo na programiranje. Postoji cijeli niz načina na koji oni mogu promijeniti, prilagoditi.
Jedini razlog zbog kojega otvoreni kod u školama treba zamijeniti vlasnički je njegova otvorenost i mogućnost da s njime možete napraviti što god vam padne na pamet i onda sve to možete slobodno dati drugima da opet s time naprave što hoće ili da to jednostavno slobodno koriste. Bez ograničenja.
Djeci treba sloboda, osjećaj da trebaju i mogu promijeniti stvari. Zašto ih ograničiti i ukalupiti? Zar treba zbog komoditeta nekolicine nastavnika, koji ne žele učiti ništa novo, uništiti inovativnost i zaigranost čitavih generacija? Uvođenje otvorenog koda će se isplatiti, samo što to kratkovidni ne vide.
The Google Chrome Channel je objavio ovaj video u kojem otac svojoj maloj bebi otvara Gmail korisnički račun i šalje joj poruke. Ako imate veće klince možda ste im otvarali korisničke račune kako bi mogli slati i primati e-mailove ili da mogu koristiti Google Talk. Možda ste samo željeli zauzeti njihovu adresu kako bi za koju godinu imali c00l adresu, a ne nešto poput janko234576354@gmail.com. Sigurno niste razmišljali o tome da postoje neka ograničenja. U uvjetima korištenja nije točno navedena nikakava životna dob, prilikom registracije korisničkog računa nije potrebno unijeti datum rođenja. Izgleda da nema nikakvih problema da svojoj bebi stvarno otvorite Gmail korisnički račun, na kraju krajeva pa sam Google nas potiče na to.
Nije baš tako. U Google+ priči meni se najviše dopao Hangout i njegova jednostavnost pa sam mislio da ga iskoristim za obiteljske video kontakte. Zapelo je već na prvoj osobi, sin još nema 13 godina i nakon unosa datuma rođendana dočekala nas je poruka kako on ne može koristiti Google+. U redu, ne može koristiti ni Facebook i tu bi priči bio kraj da Google nije zablokirao i njegov Gmail račun kojem više nije moguće pristupiti i koji će biti obrisan nakon 30 dana. Postoji mogućnost da se otključavanja ali ona se svodi na korištenje kreditne kartice ili slanje kopije nekog identifikacijskog dokumenta.
Google određuje pravila za svoje servise, ali bi ipak trebao jasno naglasiti, na formi za registraciju, da postoji ograničenje i da mlađi od 13 godina ne mogu imati njihov korisnički račun. Kad su već zaključali račun koji postoji godinama trebali su barem omogućiti izvoz podataka, a ne da korisnike dovode u situaciju sjedi i plači.
Upozorenje: ako vaše dijete ima Gmail korisnički račun, mlađe je od 13 godina i želi ga i dalje sačuvati, neka se ne pokušava priključiti na Google+ jer će mu račun biti blokiran i obrisan nakon 30 dana.
P.S. Baš je super ovaj novi Google Voice i mogućnost da zovete u druge zemlje za sitne novce. Pogledajte malo što se još nudi, neki drugi servisi nude čak i besplatno zvanje što je jeftinije od par centi koje uzima Google. Npr. koristite li Voipbuster za poziv s računala na mobitel u SAD-u nećete platiti ništa što je puno manje od $0.18 koje traži Google.
I recently did a quick hack to modify a bunch of text (phrases) on an already rendered HTML page. It was inconvenient to manually select single elements and modify the text – what I needed was a global search/replace.
Turns out it’s quite easy to build one, so I did. I created a jQuery plugin that can go through all text nodes inside an element, match them against a fixed string or a regular expression, and replace it. The replacement can be a fixed string, a regular expression replacement, or a result of a function. Functions can also be (ab)used to modify the element beyond just changing the text.
You can get the plugin from GitHub, and see it in action on JSFiddle. In case anyone cares, I’m releasing it to Public Domain. It should work across all browsers, although it can be quite slow on big, heavy pages with a lot of text.
Beyond quick hacks, this plugin is quite useful for things like page translation, simple A/B tests and other uses where you need to manipulate text based on its content, not the page structure.
Moram priznati da me nervira (zapravo iritira) ta ekipa iz Mozille. Curenje memorije u Firefoxu nikako da poprave, a igraju se s tim brojevima inačice. Sad imam peticu na kojoj mi ne radi većina dodataka, a sada oni objavljuju da je osmica 20% brža od petice. Postoji i Ubuntu ppa repozitorij za nestrpljive i znatiželjne. E pa nisam takav.
Kako Firefox gubi tržišni udio ekipa se dosjetila jadu i sad najavljuju novi mobilni operacijski sustav. Baš nam u ovoj nestašici tih mobilnih OS-ova nedostaje jedan. Izgleda da su za razvoj odabrali šuć-muć metodu (nešto slično kao Appcelerator) po kojoj treba uzeti postojeće sastojke izvornog koda, malo ih promiješati i zapakirati u privlačan paket. Njihov OS bi se bazirao na Androidu, a bio bi nalik webOS-u. Najznačajnija razlika bi bila u tome što bi Gecko engine zamijenio WebKit.
Ukoliko i naprave taj OS ono što će im nedostajati su uređaji. Bez jakog proizvođača bilo kakav mobilni OS je osuđen na propast. A možda oni i računaju na to da će se uvaliti Nokiji nakon što ju Elop uništi.
Možda niste vidjeli ili ste zaboravili da Mozilla u svojem labu ima jako zanimljiv koncept mobilnog uređaja. Ima čak i taj vražji dock o kojem ja pričam godinama da je potreban pametnim telefonima. U džepu nosite sasvim pristojno računalo, nije vam potreban laptop jer se taj pametnjaković može spojiti na dock i uz dodatnu tipkovnicu (prividnu ili pravu) i zaslon omogućiti odrađivanje 95% stvari koje inače radite na računalu.
Repozitorij projekta je otvoren (postoji samo README.md), tu je i wiki, a možete ih pratiti i na Twitteru. Ako u slijedećih 6 mjeseci ne naprave nešto što se može instalirati na rootani Android uređaj onda nema nade za njih.
Prošlogodišnja lista domaćih Android aplikacija pokazala se vrlo popularnom, no kako se u svijetu mobilnih aplikacija stvari jako brzo mijenjaju, lista je već poprilično zastarjela. Zato sam odlučio napraviti novu listu sa osvježenim podacima za 2011. godinu.
Ovogodišnja lista podjeljena je u dvije kategorije: obične aplikacije i (ne)službene aplikacije portala i medija. Aplikacije sam uvrštavao prema određenim kriterijima, poredane su abecedno, a u zagradi je naveden približni broj instalacija (prema javno dostupnim podacima iz Marketa).
Lista sadrži aplikacije koje su namjenjene za praćenje točno određenog portala ili medija. Neke od njih su službene a neke neslužbene.
Broj domaćih aplikacija značajno se povećao od prošle godine pa bi uvrštavanje gomile aplikacija sa Marketa listu učinilo prilično beskorisnom. Zato sam se prilikom slaganja liste vodio za nekoliko kriterija:
Zahtjev da zadnji update aplikacije bude iz 2011 znači da nisu upale aplikacije poput vrlo popularne 24sata (10000 – 50000 instalacija) ili moje Novine, ali negdje je trebalo povući crtu – veliki broj tih aplikacija možete naći na prošlogodišnjem popisu.
Trudio sam se da nove liste budu što potpunije, no ukoliko sam propustio koju aplikaciju koja odgovara kriterijima, javite mi u komentarima te ću je dodati.
Oni koji me prate na Twitteru mogli su proteklih dana uočiti nekoliko tweetova poslanih pod hashtagom #build06 – riječ je o internom eventu projekta HackFwd, ukupno šestom po redu.
HackFwd se hrvatskoj publici prvi put predstavio na lipanjskoj Startup Srijedi u Zagrebu, točno na prvu godišnjicu svog postojanja, kad je njihov talent geek David Bizer ukratko pojasnio o čemu je riječ. Pokrenut od strane Larsa Hinrichsa, osnivača jedinog donekle uspješnog LinkedInovog konkurenta Xinga, HackFwd je na prvi pogled još jedan u nizu startup akceleratora (ili inkubatora, kako ih ponekad nazivaju), koji posljednjih godina posebno u Europi niču kao gljive poslije kiše, a koje je potaknuo uspjeh pionirskih projekata kao što su američki Y Combinator te britanski Seedcamp.
Ipak, HackFwd se od sličnih projekata značajno razlikuje po procesu prijave, kao i načinu ulaganja. Za razliku od većine drugih akceleratora, HackFwd nema fiksne natječajne rokove, već je proces prijave uvijek otvoren; također, prijava se izvodi kroz posebnu Web aplikaciju, nazvanu Phase2Generator. Ta aplikacija ima dvije funkcije, a osnovna je da poduzetnicima pomaže da fokusiraju svoj startup odgovarajući na pitanja o poslovnom modelu, tehnološkoj platformi, ciljnoj skupini itd. P2G možete koristiti čak i ako se ne želite prijaviti u HackFwd, a on će vam pomoći da se usmjerite i definirate sve važne aspekte svog startupa, što vam može pomoći i da odlučite trebale ti uopće vanjskog investitora ili ne. Ukoliko se, pak, želite prijaviti kao kandidat za ulaganje od strane HackFwda, u aplikaciji samo trebate dodatno odabrati tu opciju, te izabrati jednog od referera.
The HackFwd team at Build 0.6
Refereri su druga specifičnost HackFwdovog procesa prijave; iako se prijaviti možete i bez referera, korisno je provjeriti imate li kojeg u svojoj blizini. Funkcija referera je da pogleda prijavljeni startup te ukoliko je potrebno da ga usmjeri na koji se način može približiti kriterijima kojima HackFwd ocjenjuje prijavljene startupe. Također, Lars i ostali članovi upravnog odbora prije će proučiti startup koji je stigao od nekog od referera i koji je dobio njegovu preporuku.
(Ovdje bih želio napomenuti, za one koji to nisu već saznali preko Twittera i drugih alata, kako je moja malenkost prije nekih mjesec dana primljena u tim HackFwdovih referera, i u tom svojstvu sam pozvan na Build 0.6. Kako sam jedini u ovom dijelu Europe, pozivam sve startupe s područja bivše Jugoslavije koji bi htjeli potražiti financije u ovom projektu, da me odaberu kao referera prilikom popunjavanja Phase2Generatora – a slobodno mi se mogu javiti i prije nego što ga idu popunjavati, s bilo kakvim pitanjima.)
Pristigli projekti kontinuirano se analiziraju, između ostalog i uz pomoć ostalih referera i drugih stručnjaka nazočnih na Build eventima, koji se inače održavaju svaka tri mjeseca. Tako smo i na upravo održanom Build 0.6 imali priliku pogledati i ocijeniti video pitcheve desetak potencijalnih ulaganja, od kojih su najzanimljiviji bili… Uh, ne smijem reći, ali vjerujte mi na riječ da je bilo dosta zanimljivih, ali i da među startupima iz Hrvatske i ostatka regije ima i znatno kvalitetnijih od nekih koje smo vidjeli. 
HackFwd se pri odabiru projekata drži određenog niza kriterija, od kojih je možda najspecifičniji taj da se prvenstveno traže tehnički osnivači, odnosno kako je to David rekao u Zagrebu, očekuje se da svaki osnivač mora biti u stanju pisati programski kod. Čest je slučaj na startupe pokreću ljudi bez tehničkih znanja – marketingaši, prodavači i slično – te potom traže tehničke suosnivače koje će njihove ideje pretočiti u stvarnost. To samo po sebi nije ništa loše, tako su nastali i Amazon i eBay, ali takva je jednostavno politika HackFwda. Od referera se između ostalog očekuje i da procijeni razinu znanja tehničkih osnivača, za što imaju ugovor sa sajtom za testiranje razine tehnološkog znanja Codility.
Što se tiče razine projekta, od osnivača se očekuje da imaju bar nešto za pokazati, tj. da su napravili bar neke korake u smjeru tehnološkog razvoja – klikabilni demo, temeljni prikaz aplikacije i slično. Važan je i broj osnivača, jer zbog konceptu ulaganja HackFwd ne ulaže u projekt koji ima više od tri osnivača.
Interni naziv za startup koji je ušao u HackFwd i primio ulaganje je HackBox, a ono po čemu je ovaj akcelerator još specifičan jest i oblik ulaganja. Kao prvo, za razliku od drugih akceleratora koji ulažu iznose u rasponu od 20.000-50.000 EUR tražeći zauzvrat udio od oko 5-10%, iznos kojeg ulaže HackFwd izravno je vezan uz broj osnivača: za projekte sa samo jednim osnivačem to iznosi 91.000 EUR, za tim od dva osnivača iznos je 141.000 EUR, a za tri 191.000 EUR. Pritom nije važno kako osnivači međusobno podijele svoj udio, to prepuštaju njima.
Drugo, u zamjenu za navedenu investiciju HackFwd uzima relativno velik udio – punih 27%, dok dodatnih 3% rezerviraju kako bi se podijelili među mentorima koje HackFwd može preporučiti startupima ako je potrebno. No, iako to naizgled djeluje puno, treba imati na umu da to znači kako primjerice tvrtku s tri osnivača, koja nema još niti proizvod, vrednuje na gotovo pola milijuna eura u samom startu, isključivo na temelju procjene o kvaliteti osnivača.
U protekloj godini HackFwd je uložio u devet HackBoxova, o kojima možete više pročitati na HackFwdovom siteu.
Taj site je inače vrlo dobar izvor odličnih resursa i materijala koje vam svakako savjetujem da proučite. Prije svega vas upućujem na stranicu HackFwd Experience, na kojoj možete steći uvid u specifičnosti ovog projekta – posebno upućujem na dokument What We Offer – a tu je i niz vrlo korisnih alata kao što je HackFwd blog, kalkulator dilucije, standardni ugovor (odnosno Geek Agreement) te naravno link na Phase2Generator.
Dakle, ukoliko ste od jednog do trojice programera s jasnom idejom za aplikaciju (po mogućnosti na području Weba ili mobilnih uređaja) koja cilja na potrošačko tržište (B2C) na globalnoj razini, te biste voljeli pokušati osigurati financiranje da tu ideju razvijete do razine proizvoda i uspješnog businessa, pozivam vas da popunite Phase2Generator. A ukoliko ste na području bivše Jugoslavije svakako odaberite mene kao referera, pa ću vam se izravno javiti da popričamo o vašem projektu i analiziramo koliko se uklapa u HackFwdove kriterije.
Uz malo sreće (i puno truda), možda i vaš projekt bude prihvaćen za ulaganje, pa ćete nam se pridružiti na jednom od narednih Build evenata. Na siteu Passion Meets Momentum nalaze se slike i filmovi sa svih dosad održanih Buildova, a uskoro će biti postavljeni i ovogodišnji, pa slobodno pogledajte, poslušajte savjete i pronađite inspiraciju.
Recently I had to write several Python scripts to be run from command line or cron. They didn’t need elaborate parameter parsing, so I didn’t bother with optparse or argparse modules. I just needed something to get the strings from the command line, interpret the first one as a command, and the rest as the parameters.
I happen to use this pattern for CLI utilities a lot, so at some point I abstracted it in a small module that does it for you automatically: clirunner.
The module exports just one class, CLIRunner, which you need to extend and add methods to it – one method for each command. The runner will take care of exposing them as commands, making sure they’re called with the right number of arguments, and provide help to the user. Class and method docstrings are used for the help info.
CLIRunner does this by using the standard inspect module, which makes it easy to have code poke at itself, look up methods, docstrings and various other interesting introspection bits.
Here’s a simple example:
from clirunner import CLIRunner
class HelloWorld(CLIRunner):
"A simple Hello World application."
def hello(self):
"Print standard greeting."
print "Hello World!"
if __name__ == '__main__':
HelloWorld()
gives:
$ python hello.py
HelloWorld - A simple Hello World application.
Usage: hello.py COMMAND [ARGS...]
Commands:
hello - Print standard greeting.
The code is open source, available on GitHub. Use it, fork it, send pull requests.
Our local Linux Users Group in my home town of Osijek has started workshops called knowledge exchange in partnership with our public library. So first step was to install Fusion Linux Fedora Remix on their PCs.
Are there other examples with Fedora being rolled out in public libraries or in some other public institutions? I would be really interested with their experiences.
In my example there are 6 PCs that are used by any member of library, usually those are primary and high school kids. They come here and most of their activities are watching youtube, logging onto facebook and playing flash games.
Their primary OS is Windows XP with Windows SteadyState enabled. I found out that they decided to use Windows SteadyState because they had problem monitoring kids and they would leave p2p apps running and downloading music and video files and come back a day later with hard drives to save them onto. Obviously that is not what they want kids to do so by enabling Windows SteadyState any files downloaded are erased by reboot. This policy probably also removes most virus issues, both because kids don’t plug any usb devices and because any changes are erased.
First issue I came across was that Anaconda installed and GParted wouldn’t resize single windows ntfs partition because there were some errors on hard drive. I tried logging into Administrator account and running chkdsk /f but that didn’t help, even with option that Windows SteadyState merges changes. I didn’t want to disable Windows SteadyState so I reverted to boooting of Windows live CD and running chkdsk /f from repair console. That fixed the issues on all machines.
I didn’t have good experience with Anaconda ntfs resize so I used GParted to resize ntfs partitions. GParted worked perfectly on all machines without issues.
After installing Fusion Linux I did these post install tweaks:
* Change grub entry “Windows XP” from “other”
* Change grub entry to Fusion Linux 14 from Fusion Linux 14.1 (2.6.35.13-92.fc14.i686)
* Put 10 seconds wait in grub menu
* Enable automatic login
* Disble screensave password lock
* Enable automatic updates
* Put Firefox, Chromium and Teeworlds icons on desktop
What would be best way to enable “Windows SteadyState” equivalent in Fedora? Brute force way would be a simple script that deletes all files in user home folder. Are there some more subtle ways? And how to make some changes permanent while making all other changes transient? Using unionfs seams like a bit of a overkill… Any suggestions are welcome.
You would expect that Google will use Android@Home protocol in it’s Android@Home demo [1], right?
Well it looks like Google got caught cheating. It looks like Google has actually used equipment from Synapse Wireless [3] and their protocol called Snap [4], and not their own, in-house developed Android@Home protocol.
Why did they do that? My guess is that they have limited developer resources who could code such a complicated protocol and wanted to do field survey how would press, other companies and general public react before they pored expensive development hours into questionably interesting product.
Nice try Google, but it is still cheating.
I would like to share comment from LinuxMCE [5] (most advanced smart home solution and it runs in Linux) forums by Darren:
“Interesting…. but Google would have to buy it and open it up a bit more for it to provide a real alternative.
From the Synapse website “Synapse Wireless Inc. provides patented hardware and software technology that helps tie together devices for remote monitoring and control.”
So in terms of an application layer free of patents – not at the moment. But perhaps Google will but the company, open source the stack and donate the patents to one of the open consortium’s.
We’re still in for a bit of waiting it seems.”
I really hope that either Google buys Synapse Wireless and releases it’s patents to one of open consortium’s or does so with their own (hopefully in development) Android@Home protocol.
[1] Android@Home demo at Google Keynote
[2] Google’s Android@Home – The plot thickens…
[3] Synapse Wireless
[4] Snap protocol
[5] LinuxMCE
Od najave zajedničke suradnje već smo stigli i do slučajno iscurjele slike prvog Nokijinog WP7 uređaja. Najava zajedničke suradnje pratilo kod nekih je izazvalo izljeve oduševljenja jer su zbrojili Microsoft + Nokija = to mora uspjeti. U IT svijetu to nije uvijek tako, ili skoro nikada nije tako. Nokija je napravila jednu veliku grešku u koracima. Godinu, u kojoj se sva predviđanja svode na to da pogode veliki postotak rasta tržišta pametnih telefona, Nokija je odlučila prespavati. Bude imala tu i tamo neke uređaje na platformama kojih se odriče. Developeri napuštaju brod koji tone. Nekima je srcu prirastao OS prekratkog daha pa sad pišu peticije da se sačuva. Dionica pada, tržišni udio se topi kao snijeg u svibnju, i nikako ne možemo samo tako odbaciti nagađanja da je Elop došao u Nokiju kako bi joj srušio cijenu pa da Microsoft potroši što manje novaca u novoj velikoj kupnji.
Microsoft je također napravio grešku obećavajući Nokiji prava koji ostali proizvođači WP7 uređaja nemaju. Jedan Samsung, koji gura i svoj OS, sigurno neće igrati na WP7 kartu. Slično je i s ostalim proizvođačima kojima se sigurno ne dopada činjenica da su podređeni Nokiji.
Nokija je definitivno u silaznoj putanji i ne gospodari svojom sudbinom. Da li je moglo biti drugačije? Vjerujem da bi Nokija puno više profitirala da je kupila Palmov WebOS. Imala bi OS koji bi mogao zamijeniti zalutali Symbian. Bolja podrška za developere i jednostavniji razvojni alati zacijelo bi pomogli brzom rastu broja aplikacija. Kvalitetan Nokija hardver i odličan WebOS bili bi dobitna kombinacija. Pretpostavljam da bi Nokija puno brže uhvatila ritam od HP-a i da smo već u prvoj polovici ove godine mogli imati nekoliko uređaja koji bi se našli baš na vrhu vala rasta tržišta pametnih telefona.
Smiješni su mi analitičari koji predviđaju tržišne postotke tako što oduzmu postotak od Symbiana i dodaju ga u WP7 stupac. Ti su izgleda jako podcijenili snagu HP-a i njegove mogućnosti da progura novu platformu. Priča se o licenciranju WebOS-a. Što ako Samsung, LG i HTC počnu s izradom uređaja na toj platformi? Iako imamo cijelu paletu Android tableta njihov tržišni udio je zapravo smiješno malen. Na jednoj strani tržišta imamo skupe uređaje s ne baš prilagođenim Androidom, a na drugoj strani su jeftini uređaji nedovoljne procesorske snage. To je tržište na kojem bi WebOS mogao započeti svoje dokazivanje. Velika prilika za njega je poslovni svijet u kojem bi pregledno i intuitivno sučelje te odlična integracija s društvenim mrežama i web servisima mogli biti dobitna kombinacija.
I dok Nokija uživa u godini odmora, TouchPad s WebOS-om bi vrlo lako mogao zasjesti na drugo mjesto na tržištu tableta. Prvo je još predaleko i rezervirano za iPad. I Nokija, zar nije moglo bolje?
Ponukani kolegama Rubijašima, i hrvatski Pythoniste (Pythonaši? :) počeli su se lagano okupljati.
Pred nekoliko tjedana nas je ekipa iz 24 sata digital ugostila organizirajući Python/Django meetup, a danas smo pokrenuli i Google grupu za korisnike Pythona iz Hrvatske.
Ideja je da grupa posluži ne samo kao help kanal, nego i kao medij za razmjenu iskustava, raspravljanje o stvarima vezanima uz Python (od editora do Django appova, tutoriala gdje i kako hostati Python stranice, ponude ili potražnje Python poslova u .hr i slično), kao i za dogovaranje (hopefully redovitih) okupljanja. Dakle, sva diskusija i komunikacija vezana uz Python je dobrodošla.
Zasad nas ima 10tak, a kako znamo da korisnika Pythona u Hrvatskoj (kao i onih koji će to tek postati, sorry g. Sirišćević :) ima puno više, pozivamo vas da nam se pridružite i da javite svojim kolegama. The more the merrier!
Pogledati arhivu liste kao i pridružiti se možete ovdje.
Early in the last decade I had a so called SatDSL
subscription, it was very expensive but the only way to get decent
bandwidth. With the subscription I received a DVB-S PC tuner,
a Technisat
SkyStar2. A few years later when the subscription ran out I was
left with the tuner and got interested in other ways of using the
hardware. Those were some dark times for content providers, encryption
systems
were getting
hacked left and right. The Wired magazine
ran a
great piece a few years ago about this period. Personally I was
more interested in network
traffic at the time, as a lot of it was not
encrypted.
I used VDR software back then to
build an approximation of a commercial SAT receiver. A friend put
together an infra-red receiver for use
with LIRC and I was set. With the
rising popularity of HDTV and
the DVB-S2 standard
my current 'receiver' was getting outdated. It had a Duron
1200 CPU, with 300MB of SDRAM and a 320GB of storage. I
was putting money on the side for several years to build a replacement
(and get an appropriate HD TV set), and finally did it this
year. These past few months I
used Arch Linux with VDR, and
built it piece by piece as a hobby. On the hardware side I used:
MBO: Asrock M3AUCCI didn't go with one of the Ion systems, because I don't watch that much TV, and the box will be put to many other uses (backups, TOR gateway, media streaming, distributed compiling, etc.). Every piece was carefully selected, and folks on the VDR mailing list helped me choose a suitable graphics card for HDTV, with good VDPAU support. As usual with Linux even that careful selection wasn't enough to ensure a smooth ride.
CPU: AthlonII X3 455
RAM: 4GB DDR3
HDD: 1TB disks (RAID1)
GFX: GeForce GT240 (VDPAU)
DVB: SkyStar HD2 (DVB-S2 tuners)
LCD: Philips 43" HDTV
Za uvod u ovaj članak potrebno je pročitati tekst u Glasu Slavonije s naslovom “Do kraja 2012. bežični internet u cijelom Osijeku”
Prosječnom građaninu se neće činiti ništa čudno, no onome tko je upućen u telekomunikacije odmah će biti jasno kako u članku napisano dosta nelogičnosti.
Za one koji me ne znaju prvo bih se predstavio te kako bih objasnio odakle meni autoritet pisati na ovu temu. No prije svega kratak uvod u priču.
Prije cca 10 godina smo Cacan (aka Dražen Karačić) i ja pokrenuli ideju bežične mreže u Osijeku, tako smo i osnovali udrugu “Osijek Wireless” koja djeluje od 2003 g. Ubrzo nakon osnivanja udruge pridružili su nam se Dubravko Papa i Dražen Škondro te smo nas četvorica najzaslužniji za dugogodišnji uspješan rad Osijek Wireless bežične mreže i udruge. Do opreme smo došli uz donacije i pisanjem projekata što je grad Osijek više puta prepoznao. Radili smo isključivo volonterski te mrežu širimo i održavamo na taj način već duži niz godina (bez lipe u džepu). Osijek Wireless mrežom smo pokrili cijeli grad – od Zelenog polja do Retfale.
Od 2006 zaposlen sam u Iskon Internetu gdje radim kako tehničar za mrežne protokole i optiku te među ostalim poslovima vodim izvođenje projekta CARNet za koji je Iskon dobio natječaj prije cca 3 godine. Projekt CARNet u Osijeku obuhvaća spajanje CARNet ustanova na optičku infrastrukturu. U međuvremenu sam osobno organizirao i odradio spajanje preko 30 CARNet ustanova u Osijeku na optičku infrastrukturu kroz DTK (distributivnu telekomunikacijsku mrežu) u vlasništvu T-HT-a. Toliko o meni u najkraćim crtama.
Osobno sam bio pokretač ideje postavljanje prvih hotspotova u Osijeku i to u suradnji s Turističkom zajednicom Osijeka (TZO). Suradnju s TZO je išla preko g. Pavkovića (kojeg sam upoznao preko projekta “Kuća mladih” za udruge u napuštenoj kući uz sjevernu obilaznicu) te me on povezao s g. Damirom Macanićem iz TZO. Ideja je bila da udruga Osijek Wireless pokrene i postavi javne hotspotove no kasnije je g. Pavković preuzeo vodstvo projekta od mene, kada sam vidio u kojem smjeru projekt ide povukao sam se iz dalje suradnje.
To je ukratko priča do sada, kako prošli projekt hotspotova nije zaživio po modelu besplatnih hotspotova mi smo putem udruge Osijek Wireless i tvrtke Elvin d.o.o. nudili projekt cjelovite bežične mreže i hotspotova gradu Osijeku već duže vrijeme no do sada smo dobivali samo odgovor kako nema novaca niti za 2 hotspota a kamoli za bežičnu mrežu koja bi pokrila veći dio grada.
Nakon što sam pročitao članak u Glasu Slavonije odmah sam uočio čitav niz nelogičnosti, nije moje da analiziram je li novinar krivo nešto napisao ili riječ o klasičnom “pokvarenom telefonu”, no evo razjašnjenje za stvari koje su po meni nelogično napisane:
“Pojavila se vrlo ozbiljna opcija da s računalnom tvrtkom CARNet potpišemo ugovor o provlačenju tzv. optičkog ringa, odnosno optičkog kabela po cijelom gradu, kojim bismo povezali sve institucije i ustanove, državna i javna poduzeća, škole, vrtiće, zdravstvene institucije… On bi bio infrastrukturna podloga za uspostavljanje wireless sustava po cijelom gradu, kojim bi se mogli koristiti svi građani, na bilo kojoj lokaciji
Trasa toga “ringa” već je nacrtana, a u realizaciji toga povezali bi se CARNet, koji bi trebao osigurati polovinu sredstava, e-Hrvatska (10-20 posto potrebnoga novca) i Grad Osijek.”
CARNet nije računalna tvrtka već Hrvatska akademska i istraživačka mreža. CARNet smije prema svom statutu nuditi besplatan internet samo članovima svojih ustanova a ne svima u gradu. Optička infrastruktura već postoji do skoro svih CARNet ustanova. CARNet je prije cca 3 godine raspisao natječaj za izgradnju optičke mreže po cijeloj hrvatskoj te je regionalni ured Iskona u Osijeku dobio natječaj za izgradnje mreže u Osijeku. Na tome projektu osobno radim zadnje dvije godine. Mi u Iskonu smo u zadnje dvije godine za CARNet spojili i povezali optičkom infrastrukturom više od 30 CARNet ustanova (škole, fakulteti, GISKO odjeli i dr.)
Poznato mi je da CARNet želi infrastrukturu koja nije ovisna o T-HT DTK mreži i žele jeftiniju optičku infrastrukturu, to je je problem koji oni jako podcjenjuju. Pričao sam s više osoba iz CARNeta i svi s kojima sam pričao nisu imali sliku tehničke, pravne niti financijska problematike izgradnje DTK mreže, to ne znači da takvih osoba nema, samo da ih ja još nisam upoznao.
Ako CARNet želi mrežu svakako bi prvi korak bio obratiti se gradovima te nekoga unutar grada nagovoriti da preuzme pola ili veći dio troškova, te to može biti obostrana koristi objema stranama. Koliko sam upoznat s radom raznih odjela unutar grada Osijeka jako mi je teško zamisliti tko bi mogao od strane grada kvalitetno odraditi ovako kompleksan projekt u tako kratkom roku. Daleko da je to nemoguće no potrebno je doći od toga da nitko ne shvaća niti dio cjelokupne problematike do toga da se nešto napravi. Po meni nije realno napraviti tako velik projekt u roku manjem od 3-5 godina jer jednostavno nema ljudi koji bi mogli takav projekt pokrenuti i napraviti u nekom kraćem roku, čak i kada bilo novaca za tako velik projekt. Dovoljno vam je samo pogledati koliki se radova upravo sada izvodi po gradu, od vodovoda, kanalizacije, plinovoda i sličnih radova – i nigdje se ne vodi spomena o optičkoj infrastrukturi koja se može uz takve radove postaviti za dio postotka u odnosu kada se sve izvodi iznova. Trenutno nitko ne koordinira gradske službe da se uz sve te radove postavi i par praznih alkatan cijevi. Da se to radilo zadnjih par godina već bi grad Osijek imao “optičku infrastrukturu” djelomično izgrađenu. No da se to napravi treba imati stručne i dobro plaćene stručnjake jer iako su neke stvari jednostavne to kvalitetno napraviti po zakonima struke nije trivijalno bez znanja stručnih osoba s iskustvom koje bi vodile takav projekt. Po mom saznanju takvih osoba nema niti CARNet niti grad Osijek. “Nacrtati trasu” nije isto što i tu trasu izvesti u praksi kako treba prema pravilima struke te svim pravilima i zakonima.
“No, problem nam je postojeća DTK mreža, a u idućih nekoliko mjeseci testirat ćemo koliki je njezin kapacitet i koliko ona može podnijeti te što bismo još trebali nadograditi”.
Ovo je još jedna zbunjujuća izjava, kapacitet DTK u većem dijelu grada nije problem, te ne postoji način koji na koji se može “testirati kapacitet”. Riječ je o alkatan cijevima u kojima se nalaze optički i bakreni kabeli te u većini ima prostora za dodatne kabele, no uz strogu primjenu HAKOM pravilnika to i ne mora biti uvijek slučaj. Također treba spomenuti kako bez dozvole T-HT-a nitko ne smije otvarati poklopce od DTK, izvoditi nikakve radove unutar DTK niti bilo kakva “testiranja kapaciteta”. Klasična procedura za spajanje nekog objekta na optičku infrastrukturu je putem pisanog zahtjeva T-HT-u, prethodno ta pravna osoba treba imati potpisan ugovor s T-HT-om (što mislim da niti CARNet niti grad Osijek nemaju). T-HT izrađuje tehničko rješenje za spajanje od točke A do točke B pri čemu T-HT tehničari izlaze na teren te rade izvid i tehničko rješenje koje mora biti prema HAKOM pravilniku (koji je jako kompliciran i strog).
Da ne bude zabune, osobno bi mi bilo jako draga kada bi se ovaj napredan projekt projekt izrade neovisne gradske optičke infrastrukture zaživio u Osijeku, iako je to u sukobu interesom firme za koju radim. No nikako ne vjerujem da je moguće napraviti takav projekt do kraja 2012 niti za 2-3 milijuna kuna. To je dugoročan projekt koji, ovisno o dužini mreže, može koštati i desetke milijuna kuna te trajati duži niz godina.
Vrlo gruba procjena troškova je da 1 kilometar DTK mreže košta od 300,000 do 600,000 kuna, ovisno o kompleksnosti radova. U radove treba uključiti dobivanje svih suglasnosti za radove (od vodovoda, HEP-a i cestara), projektnu dokumentaciju, troškove usluga geodeta, radove raskapanja, polaganje cijevi i zdenaca, zakapanje i sanaciju nogostupa i cesta. Sve je to potrebno napraviti prije nego se i jedan metar optičkog kabela postavi.
Ako se želi doći s DTK do svih gradskih i CARNet ustanova potrebno je puno kilometara DTK mreže sagraditi, teško mi je reći koliko, no odokativnom metodom rekao bih 20-30km, možda i više. U slučaju da se odluči na manji opseg izgradnje mreže koja bi obuhvaćala samo na uži centar grada i pokrivanje 60-70% lokacija gradskih i CARNet lokacija koje se nalaze u centru, u tome slučaju bilo bi možda dosta i 10-15 km DTK mreže sagraditi.
U svakome slučaju čini mi se da se nepotrebno povezuju dva odvojena projekta, kvaliteta projekt bežične mreže ne mora biti po ničemu biti bolji ako se zasniva na optičkoj infrastrukturi. Postoji jako puno parametara o kojima ovisi hoće li bežična mreža biti dobra ili loša, činjenica je da postojanje optičke DTK mreže je jako nisko na tome popisu.
Osobno sam veliki entuzijast i puno sam svoje energije uložio razvoj bežičnih mreža pa bi mi bilo jako žao kada građani Osijeka ne bi dobili ono što zaslužuju – dobru i kvalitetnu besplatnu bežičnu mreži po cijelom gradu.
Kako sam već vidio slične članke u kojoj su novinari krivo prenjeli informacije poput čuvenog članka o tome kako “Tvrtka Microsoft u Osijeku otvara istraživački centar!” [2] a zapravo je samo jedan Microsoft partner tražio besplatan prostor za predavanje te su novinari sve prenapuhali, ne bih se čudio da je i ovdje neki sličan slučaj jer je tema kompleksna i takve novinari često krivo prenesu.
Na kraju samo imam jednu poruku za sve – mi imamo svo potrebno znanje kako napraviti kvalitetnu mrežu, imamo volje i motivacije napravimo kvalitetnu mrežu za sve naše sugrađane i to ćemo napraviti za djelić troškova koji se spominju u članku, samo tražimo priliku da ostvarimo ono želimo već godinama i zbog toga molimo sve vas da nas u tome podržite.
[1] http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=32761
[2] http://www.glas-slavonije.hr/vijest.asp?rub=3&ID_VIJESTI=138070
Javascript has somewhat strange scoping rules that can catch you unaware. Here’s a typical example:
function test() {
for (var i = 0; i < 5; i++) {
setTimeout(function() {
console.log(i);
}, 1000);
}
}
test();
This prints “0 1 2 3 4“, each number after a second, right? Wrong. What it actually outputs is “5 5 5 5 5“. Why? Because the callback function keeps a reference to i, which gets incremented to 5 long before any of the calls are made.
This is unfortunate because setting up a callback from a loop is often used in Javascript. How to work around this? There are basically two methods.
The first is wrapping the callback setup within another anonymous function, and then passing the variable as a parameter, which will effectively copy it:
for (var i = 0; i < 5; i++) {
(function(i) {
setTimeout(function() {
console.log(i);
}, 1000);
})(i);
}
It works, but is rather ugly.
The second way is to add a parameter to the callback, and then curry the parameter, so it’s immediately bound and the value copied (thanks to @mreow for pointing it out). This achieves more or less the same effect as before, but is hopefully a bit more readable:
for (var i = 0; i < 5; i++) {
setTimeout((function(n) {
console.log(n);
}).bind(undefined, i), 1000);
}
Hm. Right. Not much more readable. But, we can improve on it by creating a helper method (which will, presumably, be useful beyond this one case, so the added complexity is worth it):
function curry(val, fn) { return fn.bind(undefined, val); }
function test() {
for (var i = 0; i < 5; i++) {
setTimeout(curry(i, function(n) {
console.log(n);
}), 1000);
}
}
test();
Now, that’s hopefully a bit cleaner. The curry function binds the value as the first parameter (the undefined there is because we don’t bind it to an object – see the bind documentation for details).
Currying is probably confusing at first sight, so here’s another example:
function curry(val, fn) { return fn.bind(undefined, val); }
function plus(a, b) { console.log(a + b); }
var plus2 = curry(2, plus);
plus2(3);
We first create a function that adds two numbers. Then, we curry that function binding value of “2″ as the first argument, and get another function, “plus2″. Then, we can call that function providing only the second argument. The end result is “5″.
A lot of Python libraries or frameworks (for example, Django) use DeprecationWarning as a non-fatal way of warning the developer that some feature is about to go extinct and they should modify their code to not use it.
Trouble with the warnings not being fatal is, you don’t get that nice traceback telling you exactly where it was called. So unless you’re debugging your own recent code, it’s a bit of challenge to track it down.
Enter warning control arguments in the Python command line. To simply turn all warnings into fatal:
python -W error program.py ...
You can also achieve fine-grain control (or choose to ignore or do something else with the warnings) – more details over at the warnings module documentation.
(Side note: I needed this to track down usage of Django deprecated messaging API in 1.3. Turns out, it’s used by the admin. Yay).
I go
through 50 or so support tickets, and Nagios alerts that must
be acted on, in a given shift. There's also long term projects to
manage. That's a lot of work, and a lot of
distractions for a single work day. To keep it all under
control I turned to the book
"Time
Management for Sysadmins" after enjoying some other books of the
author. The book promotes a "cycle" system, with one TODO list/sheet
per day, where all unfinished items from the previous day are
transferred onto the next, and a few minutes invested in prioritizing
and planning the day. There's much more to the method, but that's the
gist of it, avoiding the "never ending TODO list of
DOOM".
Tools of choice for the author are pen and paper, or a PDA is
suggested as an alternative. I wouldn't carry a journal and don't own a
PDA, but I already depended
on org-mode heavily for my personal
projects management and nothing could replace that, really. So while I
was planning how to apply this new found wisdom and pair it with
org-mode I came up with a system I wish to describe here. I
wanted to do that for a long time, even though it's very specific to
my needs, so most likely nobody can make use of it as is. But perhaps
it gives you ideas, and even that would be great
Org-mode is a top notch project management tool, inside a good
editor. Great tools for the job. Yet it's very easy to fall into the
"list of doom" trap. In the context of org-mode its gurus actually
recommend keeping big lists with a small number of files, because of
good agenda overview and unlimited possibilities of org-mode... but I
decided to avoid it and imitate the system the book promotes with one
list per day, and project in my case (author splits them into
sub-tasks, for day lists). If you're familliar with the cycle system
and thinking it doesn't make sense read on, org-mode agenda view is
the key.
I start my day with a terminal emulator, and I realized it would be
best to have a dedicated tool that can be used from the command
line. So I
wrote mkscratch,
a simple tool that sets me up with a scratchpad for the day, helps
managing the old pads, but also pads of long term projects. It's not
actually that specific to org-mode, yet it was written with it in mind
so headers and file extensions reflect that. But it is easily a
general purpose editor wrapper for creating scratchpads or project
pads.
This is how I tie it all together, day-to-day pads are
in ~/work/pads, and once invoked mkscratch creates a
pad for the day, if one doesn't already exist, and
links ~/pad.org to
~/work/pads/MM-DD.org. Then it starts Emacs if not already
running, and opens the pad for the day. I might have scheduled a task
days or months in advance and created a pad for that day, then only
linking of ~/pad.org is performed and editor is opened. Long
term projects get their own directories below
~/work/projects (because projects have other files as
baggage), with some project identifier as the directory name, while
the main pad for every project is
called project.org. This is of some importance (see
the .emacs snippet below).
A good part of the author's cycle system is maintaining a calendar
with meetings and project deadlines meticulously marked. From the
calendar items are copied onto the list for the day when their time is
up (during those few minutes of planning, before the day starts or at
the end of the previous day). While contemplating how to translate
that to org-mode I realized using the Agenda View as is will
do just fine, if only I could gather all scheduled items and
approaching deadlines from all the files (pads and projects) into this
single view. Even though it's not a very conventional usage pattern
for org-mode (remember, we have up to 300 files near the years end),
it can be done easily in .emacs:
;; Files that are included in org-mode agenda
(setq org-agenda-files
(cons "~/work/pads/"
(file-expand-wildcards
"~/work/projects/*/project.org"))
)
One of
my past
articles described connecting my window manager with org-mode for
taking quick notes. I use the same method now for appending to pad
files, not always, but it's very useful to quickly store a task when
you're in the middle of something. 
I’ve decided to find Sparrw, my Twitter backup / search service, a new home and good hands that will have the time and energy to maintain and improve it.
I’ve built Sparrw a couple of years ago, and since then it got around 600 users, and has processed over 3 million tweets. Recently it has been hitting some resource limits on my VPS, and I have decided that I don’t really have the time and interest in maintaining and improving it. Instead of shutting it down, I’d prefer to find a new home for it.
Sparrw is built in Python using Tornado Web framework, and uses MongoDB for storage.
I’d be giving away the domain (sparrw.com), the code, and the database content to the new owner. The owner would be required to keep the database contents private, and to continue providing the service for some reasonable amount of time.
If interested, mail me (senko@ this domain), or contact @senkorasic on Twitter.
By default, MySQL installation on Debian comes without innodb_file_per_table option which spread tables in individual InnoDB files. Based on your usage patterns or backup strategies this might be better filesystem organization than one big /var/lib/mysql/ibdata1 file. I first heard about it in OurSQL Episode 36: It's Not Our (De)fault!. It's great podcast, but to be honest with each new episode I wish to have only PostgreSQL servers to maintain...
To enable this option you will need to create configuration file and restart MySQL server:
koha:/etc/mysql/conf.d# cat > file-per-table.cnf [mysqld] innodb_file_per_table CTRL+D koha:/etc/mysql/conf.d# /etc/init.d/mysql restart
This won't change anything, because only new tables will be created in separate files. But, we can use ALTER TABLE table ENGINE=InnoDB on each table to force InnoDB to re-read tables and create separate files:
mysqlshow koha --status | grep InnoDB | cut -d'|' -f2 | sed -e 's/^/alter table/' -e 's/$/ engine=InnoDB;/' | mysql -v koha
If you replace grep InnoDB with grep MyISAM you might use same snippet to convert MyISAM tables into InnoDB (if you still have them or don't use fulltext search).
I think that system administration is like gardening. I don't know anything about gardening, but it seems to involve a lot of care here and there, seemingly without much pattern. In that sense, it's similar to wiki editing, you start somewhere and you really don't know where it lead you to.
This is a howto on setting up Django on a Linux (Ubuntu) system using Nginx as a reverse proxy and Gunicorn as a Django service.
The conventional way to run Django in production these days is using Apache2 and mod_wsgi. While there’s nothing wrong with that approach, I prefer Nginx. I also like to be able to control Django server separately from the web server.
There are several production-ready servers for Django. The best seem to be Gunicorn and uWSGI, and Gunicorn seems the best supported and most active project.
When running Django server separately from the web server, we need a way to start, stop and restart the Django server. A popular way for doing it in Django world is Supervisor, altough, for Ubuntu users, Upstart might be less hassle.
You probably already have a Django project you want to deploy, but for completenes’ sake, the steps here will use an empty toy “Hello World” Django project:
First things first – you are using virtualenv, right? If not, you should.
virtualenv --no-site-packages test cd test source bin/activate pip install gunicorn django django-admin.py createproject hello cd hello # to test the base setup works python manage.py runserver 0.0.0.0:8000
Testing Django with Gunicorn is as simple as:
gunicorn_django -b 0.0.0.0:8000
For production, we might want a bit more options, and we want to make sure the server is executing in the correct environment. The easiest way is to create a shell script to set it all up:
#!/bin/bash
set -e
LOGFILE=/var/log/gunicorn/hello.log
NUM_WORKERS=3
# user/group to run as
USER=your_unix_user
GROUP=your_unix_group
cd /path/to/test/hello
source ../../bin/activate
exec /path/to/test/bin/gunicorn_django -w $NUM_WORKERS \
--user=$USER --group=$GROUP --log-level=debug \
--log-file=$LOGFILE 2>>$LOGFILE
The number of workers is number of worker processes that will serve requests. You can set it as low as 1 if you’re on a small VPS. A popular formula is 1 + 2 * number_of_cpus on the machine (the logic being, half of the processess will be waiting for I/O, such as database). YMMV.
Don’t forget to mark the script as executable (chmod ug+x script.sh). You can run it from the command line for testing. Note that Gunicorn by default uses 127.0.0.1:8000 address (the same as Django debug server), which is fine if Nginx is on the same machine – you usually don’t want to have it wide open to anyone, and instead let Nginx handle incoming connections.
If you want to run several Django servers on the same machine, just make sure each uses a different port number.
Supervisor has extensive documentation, and this blog post is big already, so I’ll just point you to the official docs. The config file for running our server (/etc/supervisor/cont.d/hello.conf on Debian/Ubuntu) should look like this:
[program:hello] directory = /path/to/test/hello/ user = your_unix_user command = /path/to/test/hello/script.sh stdout_logfile = /path/to/logfile.log stderr_logfile = /path/to/logfile.log
Test it with supervisorctl {start,status,stop} hello (as root).
Ubuntu alternative is Upstart, which has a similar config file (/etc/init/hello.conf). An example:
description "Test Django instance" start on runlevel [2345] stop on runlevel [06] respawn respawn limit 10 5 exec /path/to/test/hello/script.sh
Test it with service hello {start,status,stop} (as root).
If you don’t have it set up, you should also install Nginx. The install procedure varies from system to system. On Debian and Ubuntu systems, it’s as simple as apt-get install nginx, and other Linux distributions usually have equivalent commands.
Nginx is mostly a drop-in replacement for Apache for serving static files, though there are some things to set up if you need to run PHP code as well.
For our setup, we need Nginx to serve as the reverse proxy for the upstream server(s). To do so, we add a server section to the config file:
server {
listen 80;
server_name example.com;
# no security problem here, since / is alway passed to upstream
root /path/to/test/hello;
# serve directly - analogous for static/staticfiles
location /media/ {
# if asset versioning is used
if ($query_string) {
expires max;
}
}
location /admin/media/ {
# this changes depending on your python version
root /path/to/test/lib/python2.6/site-packages/django/contrib;
}
location / {
proxy_pass_header Server;
proxy_set_header Host $http_host;
proxy_redirect off;
proxy_set_header X-Real-IP $remote_addr;
proxy_set_header X-Scheme $scheme;
proxy_connect_timeout 10;
proxy_read_timeout 10;
proxy_pass http://localhost:8000/;
}
# what to serve if upstream is not available or crashes
error_page 500 502 503 504 /media/50x.html;
}
Ubuntu and Debian systems keep Nginx config files in same layout as for Apache, so the above cold be added to /etc/nginx/sites-available/hello (and enabled by symlinking from sites-enabled directory). Use nginx -t for config test and nginx -s reload to reload the configuration.
And that’s it. The services are really quite simple to set up once you know what goes where, the setup is flexible and performant, and the server environments are isolated so it’s possible to host many different services with varying requirements on the same machine.
Have improvements on the above or your own helpful tips, or found an error in the post? Share in the comments.
You have to start reading by singing lady Ga-Ga with words: S, s, s, ss... SAML, SMAL2! It will help, really.
SAML 2 is latest in long line of different SSO implementation you will have to do sooner or later if you want to be part of larger web. Google and others seems to be using it, so it must be good, right?
It has two end-points: identity provider (IdP) which has user accounts and Service Provider (SP) which is usually your application. But of course, it's more complicated than that. For a start, you will need https on your host. I will assume that you already have domain, and you can get free SSL certificates at StartSSL so hop over there if you need one.
First, install SimpleSAMLphp. It's pimpliest possible way to get working SAML2 implementation of IdP and SP. You will want to follow first simpleSAMLphp Installation and Configuration and then SimpleSAMLphp Identity Provider QuickStart to configure simple IdP with static accounts so you can test your application against it. You will need both IdP and SP under your control to do development. It will also help if your remote IdP (identity provider which you intend to use) is also simpleSAMLphp (as AAI@EduHr is).
Installation is rather easy:
dpavlin@lib:/srv$ sudo apt-get install install memcached php5-memcache dpavlin@lib:/srv$ wget http://simplesamlphp.googlecode.com/files/simplesamlphp-1.8.0.tar.gz dpavlin@lib:/srv$ tar xf simplesamlphp-1.8.0.tar.gz dpavlin@lib:/srv$ cd simplesamlphp-1.8.0/ dpavlin@lib:/srv/simplesamlphp-1.8.0$ cp config-templates/* config/ dpavlin@lib:/srv/simplesamlphp-1.8.0$ vi config/config.phpYou will want to edit following options:
dpavlin@lib:/srv/simplesamlphp-1.8.0$ php5 -l config/config.php No syntax errors detected in config/config.phpInteresting part here is authmemcookie option. This allows us to use SP side of simpleSAMLphp and store resulting authentication in memcache and send browser a cookie which we can later read and acquire data from memcache about current user.
To configure Apache side, you need Auth MemCookie but it isn't available in Debian package, so I opted for Apache::Auth::AuthMemCookie so I can flexibly modify IdP response before passing it on as environment variables.
dpavlin@lib:~$ cat /etc/apache2/conf.d/authmemcookie.conf
Alias /simplesaml /srv/simplesamlphp-1.8.0/www
perlModule Apache::Auth::AuthMemCookie
<Location /cgi-bin>
# get redirected here when not authorised
ErrorDocument 401 "/simplesaml/authmemcookie.php"
PerlAuthenHandler Apache::Auth::AuthMemCookie::authen_handler
PerlSetVar AuthMemCookie "AuthMemCookie"
PerlSetVar AuthMemServers "127.0.0.1:11211"
PerlSetVar AuthMemDebug 1
PerlSetVar AuthMemAttrsInHeaders 0
AuthType Cookie
AuthName "Koha SAML"
Require valid-user
</Location>
To test it, easiest method is to create account in Feide OpenIdP and test against it. After all, it easiest to start with same implementation of SAML2 on both sides just to prevent following scenario:
On perl side I first tried Net::SAML2 and found out that it doesn't handle IdP without adding HTTP-Artifact support to the IdP. However, even after that I wasn't managed to make it work with simpleSAMLphp IdP implementation mostly because of my inpatience with SSL configuration of it.
On the bright side, for first test I didn't need to modify Koha (Library management software which I'm configuration SAML2 for) at all because it already has support for HTTP authorization.
U slučaju da ne koristite Twitter i ne pratite domaće Python programere, niste član Facebook grupe Developers Hrvatska te danas niste posjetili rep.hr, onda sigurno ne znate da se sutra, 9. lipnja, održava susret Python i Django korisnika u multifunkcijskoj dvorani dvorani u zgradi 24sata. Početak okupljanja je u 17:30, kad krećemo s laganim upoznavanjem i dogovorom o tome što će biti središnja tema susreta, a u 18:00 krećemo punom brzinom (do kad bi trebali doći svi oni koji rade do 17).
Senko je danas spomenuo Ono kad imaš 976 DB querya u jednom Django viewu pa ih skratiš na 6 uz 10 linija koda. I kad imaš Django Debug Toolbar da znaš gdje gledati.
Možemo porazgovarati o takvim temama, proći ono što sam spomenuo u mojoj prezentaciji s DORS/CLUC-a ili popričati koji su to Python okruženja bolja od Djanga?!
Dobro su nam došli svi ljudi dobre volje koji programiraju u Pythonu ili bi to željeli. Vidimo se sutra.
U Amsterdamu se održava DjangoCon Europe 2011. Ono što je definitivno loše je činjenica da su raspored objavili tek danas, tj. prvog dana konferencije, ali to očito nije utjecalo na posjećenost jer je konferencija rasprodana.
Svi oni koji nisu u Amsterdamu konferenciju mogu pratiti uz pomoć službenog Ustream kanala. Prijenos je tehnički dosta dobro izveden, možete pratiti i prezentaciju i izvođača samo što će vam poneki kod biti malo mutan ako su se predavački odlučili za manje fontove.
Prvi dan mi je za oko najviše zapelo predavanje koje je održao Andy McKay iz Mozille: Large Django sites at Mozilla. Njegova prezentacija je dostupna na GitHubu i vjerojatno će zanimati one koji rade web stranice čije se posjete mjere u milijunima (pregleda stranica ili posjetiteljima). Još je zanimljivija činjenica da je Add-ons for Firefox web stranica prepisana u Django te da je izvorni kod dostupan.
Odgledao sam prezentaciju o tri Django CMS-a. Od spomenute trojke Django CMS se najviše koristi, a razlog zbog kojega ti Django CMS-ovi nisu rašireniji je činjenica, koju su spomenuli i predavači, da i nisu namijenjeni krajnjim korisnicima (kao što je to slučaj s Joomlom, Drupalom, WordPressom) već programerima. Nakon što je simpatični španjolac pokazao kod nekako mi se njegov Merengue CMS učinio vrijednim probe.
Predavanja traju još dva dana pa ako ste silom ili milom vezani uz Django pogledajte. Obećavajući naslovi: Who cares about Zope? (za veterane Python web programiranja), unjoinify: a module to tame the SQL beast, Celery - An asynchronous task queue (not only) for Django, The Best and Worst of Django Core, Scalability panel…
Dopuna: Reinout van Rees na svojem blogu vrlo detaljno opisuje predavanja.
Here’s a little experiment: this blog post links to a tweet that links to this blog post:
.bbpBox77160145330765825 {background:url(http://a0.twimg.com/images/themes/theme1/bg.png) #413655;padding:20px;} p.bbpTweet{background:#fff;padding:10px 12px 10px 12px;margin:0;min-height:48px;color:#000;font-size:18px !important;line-height:22px;-moz-border-radius:5px;-webkit-border-radius:5px} p.bbpTweet span.metadata{display:block;width:100%;clear:both;margin-top:8px;padding-top:12px;height:40px;border-top:1px solid #fff;border-top:1px solid #e6e6e6} p.bbpTweet span.metadata span.author{line-height:19px} p.bbpTweet span.metadata span.author img{float:left;margin:0 7px 0 0px;width:38px;height:38px} p.bbpTweet a:hover{text-decoration:underline}p.bbpTweet span.timestamp{font-size:12px;display:block}
Self-referencing tweet – an experiment: http://senko.net/en/self-referencing-tweet/less than a minute ago via TweetDeck 
Favorite 
Retweet 
Reply
Senko Rašić
senkorasic
Why this? Well, this was inspired by TechCrunch tweet referencing a TC blog post that references another tweet, instead of simply retweeting the original. TC are not the exception here, I see these things more and more often. I just thought it funny.
Creating a tweet that would reference itself directly is left as an excercise for the reader.
Ubuntu 11.04 je donio Unity koji meni bio dovoljno dobar i upotrebljiv. Najmanje mi se dopadao Mac-like izbornik koji je praktički neupotrebljiv u slučaju da se koristi aplikacija poput Gimpa, te ukoliko se na radnom prostoru nalazi još koja aplikacija. Problem s ikonama za mene nije postojao jer više volim imati praznu radnu površinu s dobrom slikom u pozadini. Činjenica je da Canonical nije smio izdati distribuciju s tako velikim propustom, a kad je već i puštena van zbog čega se čeka tako dugo da se problem riješit?!
Koristio sam Unity sve dok mi se na radnom prijenosniku, s Intel integriranom grafičkom, nije počeo povremeno rušiti. Nekada je radio dan-dva bez problema, a nekada se rušio svakih desetak minuta. Pročitao sam negdje da pomaže ako se isključe nepotrebni grafički efekti, ali nije pomoglo. Umjesto popravljanja stanja, u kojem se našao Gnome 2 nakon nadogradnje, odlučio sam isprobati Gnome 3.
Na webu se može pronaći nekoliko različitih recepata kako instalirati Gnome 3 na Ubuntu 11.04, ali ne postoji jedinstven način jer se, ovisno o postojećim paketima, postupak može malo razlikovati. Ovo su glavni koraci…
sudo add-apt-repository ppa:gnome3-team/gnome3
sudo apt-get update
sudo apt-get dist-upgrade
sudo apt-get install gnome-shell
sudo apt-get install gnome-themes
Na jednom računalu sam imao probleme s paketom gnome-games-extra-data kojeg je trebalo potpuno izbrisati i tek onda je nadogradnja prolazila kako treba.
Nakon ponovnog pokretanja dropbox klijent se rušio. Prilikom nadogradnje su se poremetile postavke jezika pa je bilo potrebno ponovno postaviti default jezik. Do sistemskih postavki dolazi se klikom na ime prijavljenog korisnika u naslovnoj traci. U tom izborniku se očekuje i postojanje shutdown opcije, ali postoji samo Suspend. Nakon što se pojavi izbornik pritisnite tipku alt kako bi se pojavila i Power Off stavka. Preporučam da se odmah instalira gnome-tweak-tool za podešavanje dodatnih postavki. Nema ih previše, ali možda će vam koristiti. Npr. da vratite minimize i maximize gumbe na prozore kojih po defaultu nema.
Prvi problem koji je nastao u radu s dva monitora. Na glavnom monitoru su se mijenjali radni prostori (switch to workspace), a na drugom monitoru nije. Problem je rješiv uz pomoć…
gconf-editor /desktop/gnome/shell/windows/workspaces_only_on_primary False
Slijedeća stvar koja meni puno znači je broj radnih prostora. Pokušao sam ih promijeniti uz pomoć gconf-editora, ali to mi nikako nije uspjevalo. Doznao sam da to Gnome 3 radi automatski. Čim na zadnjem radnom prostoru imate neki prozor on automatski dodaje još jedan iza njega. Zgodno, ali za one sa starim navikama malo nezgodno. Kad zatvorite zadnji prozor na nekom radnom prostoru automatski se pokazuje Activities sučelje. Ni to mi se baš ne dopada.
Za razliku od Unitya ovdje ne postoji dock sa strane već se on pojavljue samo kad se aktivira Activities. Kako sam se navukao na brzi način pokretanja aplikacija (Synapse launcher) način na koji radi gnome-shell mi više odgovara nego traženje aplikacije po izborniku. Ne dopada mi se način na koji rade obavijesti (notification) i način njihovog pojavljivanja. Na radnom računalu s dva monitora one mi se pojavljuju na dnu drugog monitora i u pravilu ih propuštam. Stari appleti vam neće više raditi, barem ne onako kako su prije radili. Notification area se skriva, pojavljuje se kad mišem dođete u donji desni kut ekrana i onda morate hvatati statusnu ikonu koju trebate. Postoji proširenje koje ispravlja taj problem, ali autor kaže since GNOME people think notification status icon should be killed, I don’t know if this workaround will work in the future but at least it works now!
.
Za vraćanje funkcionalnosti koje im nedostaju korisnici su počeli koristiti proširenja. Njihov razvoj je pojednostavljen jer su vam sada za to dovoljna znanja web developera (JavaScript, HTML, CSS). Meni većina tih stvari ne nedostaje pa sam ostavio samo vremensko proširenje.
Nakon instalacije preporučam da pogledate GnomeShell/CheatSheet koji će vam puno pomoći. I otkriti neke nove i korisne stvari kao što je Looking Glass.
Gnome 3 i Unity imaju dosta sličnosti, ali je Gnome ipak dorađeniji, s više mogućnosti i stabilniji. Ono što me kod njega iritira ili smeta moguće je riješiti uz postojeća proširenja, dok je Unity više nalik na zatvorenu kutiju. Na svim računalima sada koristim Gnome 3, a Unity sam ostavio samo na netbooku, samo zbog toga da ga držim na oku…
Every few months it’s same story again – I need to update my iPhone IOS firmware to new release because there are some cool new features, some new apps just won’t install without latest IOS or iPhone just became to crashy and unreliable that it needs a clean reinstall.
Sometimes update is done in mobile shop that some of my friends run and sometimes I do it myself. Because I do it so rarely I forget some of limitations set by Apple.
- You can’t upgrade to any other but the latest IOS released by Apple.
- this bit me two times as I saw that latest IOS had some thing that I didn’t like to I tried to install to some other that latest version. This is just not possible.
- You can downgrade only to IOS firmware that you had previously installed, jailbroke and saved shsh blobs from
So you can install only latest firmware released by Apple, your current one or previous ones that you have saved SHSH blobs from. Period.
U proljetnom čišćenju Google je odlučio ukinuti Translate API. Feldman kaže da je to zbog njegove intenzivne zloupotrebe. API bi se trebao ugasiti 1. prosinca 2011.
Oni koji su svoje aplikacije temeljili na njemu sada su ogorčeni, a dosta veliki broj ljudi je za to da se taj API počne naplaćivati (do sada je njegovo korištenje bilo besplatno). Kako se na njemu temelji veliki broj aplikacija za mobilne uređaje baš me zanima kako su oni zamislili tko bi plaćao za njegovo korištenje?! Autori aplikacije ili korisnici? Ili bi autori aplikacije preprodavali Google servis pa bi u cijeni bio sadržan i određen broj upita?
Ukoliko Google još drži do svoje Don’t Be Evil slike možda će izaći u susret korisnicima. S uvođenjem naplaćivanja usluge mogao bi ubiti dvije muhe: poslušao bi korisnike i počeo bi nešto zarađivati na njemu.
Da li ovaj primjer znači da bi Google mogao ukinuti i neke druge korisne servise bez pitanja?! Možda Google Analytics? Za to nema bojazni jer su podaci koje Google dobiva uz pomoć njega daleko vrijedniji nego što je trošak njegovog razvoja i održavanja. I to je najvjerojatnije razlog zbog kojeg se ukida Translate API. Njegovo održavanje postalo je previše skupo, a ono što je Google dobio za to nije vrijedno te cijene. Čista računica.
Ovaj post kasni tjedan dana. Kako je bilo na konferenciji možete pogledati u prilogu eHrvatske DORS/CLUC 05-2011 ili poslušati još pokoju riječ od Marka Shuttlewortha. Meni preostaje da iz svojih bilješki izvučem ono što bi još moglo biti zanimljivo.
Jan Wildeboer je održao izuzetno zanimljivo predavanje koje je sigurno pomoglo ugledu Red Hata. Jan je evanđelista otvorenog koda, ali je pragmatičan i realan. Ne ustručava se ni reći da Red Hat to radi ovako, ali meni se to ne dopada. Softverske patente smatra najgorom noćnom morom i volio bi da netko pružu uslugu analize nečijeg izvornog koda na temelju koje bi dobili točne podatke koji su sve patenti povrijeđeni. Takva usluga ne postoji niti postoje mogućnosti za nju pa to dovoljno govori o smislenosti tih patenata. Na pitanje da li Red Hat mrzi CentOS (jer uzima Red Hat pakete izvornog koda na temelju kojih stvara svoju distribuciju) odgovara da Red Hat voli CentOS jer on privlači ljude na njihovu stranu i radi im promociju. Ne smatra da CentOS uzima novce od Red Hata (mislim da je povukao i usporedbu s glazbenom industrije koja smatra da im pirati direktno uzimaju novac) jer onaj koji nešto želi kupiti taj će to i kupiti.
Janova prezentacija je privlačila i svojom izvedbom. Napravljena je uz pomoć Sozi dodatka za Inkscape. Njegova prezentacija je bila efekta i radila je bez problema. Ja sam pokušao nešto napraviti sa Sozijem, ali jedino što sam uspio je da se nekoliko puta zaglavi i zanijemi.
Dr. Maha Shaikh govorila je o studiji o famoznom TCO-u otvorenog koda. Prema toj studiji 72% onih koji biraju neki program uopće ne rade procjenu njegove ukupne cijene.
Prof. Zlatko Papeš je odgovarao na pitanje da li hrvatsko zdravstvo može biti otvorenije, štedljivije i mobilnije. Iznio je i podatak kojeg većina prisutnih nije znala a to je da Opća bolnica u Varaždinu ima 300 Linux klijenata, a Klinička bolnica “Sveti Duh” ima više od 500 računala (!naveo sam pogrešan podatak, izgleda da nisam pažljivo slušao, pročitajte prvi komentar) na kojima je instaliran Linux (uglavnom Ubuntu). Iznio je i podatak o tome da bolnice nisu umrežene te da je se podaci iz jedne u drugu bolnicu mogu prenijeti samo na papiru ili na nekom optičkom mediju (najčešće CD). Predavanje prof. Zlatka Papeša dostupno je i na YouTube servisu.
Mario Miler je govorio o prostornim bazama podataka i iz te prezentacije je najviše linkova završilo u mojem spremištu.
Dobrica je imao vrlo zanimljivu prezentaciju o tome What’s wrong with web development?. Izgleda da je on (kao i mnogi drugi) pripremao prezentaciju da traje ~40 minuta pa nije sve stalo u priču. U početku se dotaknuo i vremena prije weba i izrekao tvrdnju s kojom se u potpunosti slažem (a odnosi se na RAD alate) da ako ne možete napraviti videoteku za jedno popodne da alat ne valja. Posebno je istaknuo two-way data binding kao pojam koji bi trebali upamtiti iz prezentacije. Središnji dio njegove prezentacije bio je <angular/> koji omogućuje da html postane još bolji templating engine i bez dodatne manipulacije omogućuje two-way data binding.
5 kratkih predavanja donijelo je korisne informacije, a programeri koji posebnu pažnju posvećuju fontu sigurno će sa zanimanjem isprobati novi Ubuntu Mono font o kojem je govorio Paul Sladen.
Mario Splivalo je predstavio PostgreSQL 9.0, zabilježio sam par stvari. Predavanje o Redisu Mariana Marinova me je pomalo razočaralo jer je bilo previše prepričavanja onoga što se može doznati iz dokumentacije, a premalo mesa, praktičnog iskustva.
Nisam bio na radionicama pa tako serija postova o ovogodišnjim Danima otvorenih računarskih sustava ovime završava.
Planet Linux.hr is an aggregation of Linux and Open Source themed blogs written by Croatian people from the whole wide world. Blog entries aggregated on this page are owned by, and represent the opinion of the author.
Planet Linux.hr je skup blogova sa Linux i open source tematikom koje pisu nasi ljudi u domovini i inozemstvu. Clanci sakupljeni na ovoj stranici su u vlasnistvu i predstavljaju misljenje svojih autora.
Last time updated: 27. 01. 2012. 22:00
Aggregated blogs:
If you want your blog to be aggregated on this planet, contact Senko Rasic.
